PRAVO VLASNIŠTVA Zašto se ne priznaje vlasništvo na temelju dosjelosti

U posljednje vrijeme u nekoliko sudskih odluka tužitelj je dobio negativno rješenje na tužbeni zahtjev da mu onaj tko je uknjižen, iako nije pravi vlasnik, mora predati tzv. tabularnu ispravu. Mora platiti i velike sudske troškove.

Zakonito je steći pravo vlasništva dugogodišnjim posjedovanjem nekretnine ne priznajući tuđe vlasništvo, nego nekretninu smatrajući svojom. Nepotrebno je u takvim slučajevima imati mnogo rasprava.

Osamostaljenjem nove države uređivanje zemljišnih knjiga postalo je jedan od prioriteta, možda ili sigurno ne zbog zemljišnih knjiga kao takvih, ali svakako radi pravne sigurnosti koju zahtijevaju svi investitori, a osobito oni inozemni. To je postalo uvjet za bilo kakav ozbiljan posao. Naravno, država ili zakonodavac nisu ovo baš potpuno prepoznali i propustili su propisati da ovakve parnice imaju prioritet u rješavanju, da taj prioritet vrijedi i za postupak uknjižbe, da natjera državno odvjetništvo da barem katkad reagira u izvansudskom postupku i smanji broj parnica i tako redom. U takvim uvjetima (nažalost jako pogodnima za stvaranje ‘malih i velikih šerifa’ i svime povezanim s tim) svi su se, uključujući poduzetnike, morali snalaziti. Pri tome ih nitko od strane države (čiji su sudovi, koja uzima za sebe sudske pristojbe i koja bi morala voditi računa da ne potencira parnice, nego da njihov broj stvarno, a ne umjetno, smanjuje) nikad nije institucionalno upozorio na zamke koje se ne bave biti problema, ali ih i te kako ugrožavaju.

To je tako jer država ne shvaća i ne prihvaća da bez poduzetnika ne bi imao tko puniti proračun i da država postoji zbog poduzetnika (naravno ne samo njih), a ne oni zbog države. U posljednje vrijeme donešeno je nekoliko sudskih odluka u kojima je tužitelj dobio ne samo negativno rješenje nego je i obvezan plaćati velike sudske troškove samo zato što je postavio tužbeni zahtjev da mu onaj tko je uknjižen (iako nije pravi vlasnik) mora predati tzv. tabularnu ispravu. To je isprava koja ovlašćuje na uknjižbu bez bilo čijeg daljnjeg sudjelovanja ili odobrenja jer je uknjižba definitivan i bezuvjetan upis u zemljišnu knjigu na temelju dosjelosti (a to je, pojednostavnjeno, zakonsko stjecanje prava vlasništva dugogodišnjim posjedovanjem nekretnine ne priznavajući ničije tuđe vlasništvo, smatrajući je svojom).

Ako je vrijednost te nekretnine npr. milijun kuna (a često je mnogo, mnogo viša, pa se i svi iznosi povećavaju), održana su samo dva ročišta i sve je riješeno u prvom stupnju, onda je trošak takvog propusta plaćanje svojeg i tuđeg odvjetnika te sudske pristojbi već oko 50.000 kuna (bačenih u vjetar), a izgubljena je barem godina jer se čekalo da se predmet uzme u obradu i odluči o njemu. Ako se sve prepusti žalbenom sudu, trošak je u pravilu dvostruki, a čekanje višestruko.

Naravno, treba pokrenuti i novu parnicu i u njoj preciznije ili bolje (ali u biti sve je isto) formulirati tužbu i napisati da je na temelju ove presude tužitelj ovlašten zatražiti i ishoditi uknjižbu. Možemo koliko god hoćemo pravničkim formulacijama lamentirati (te ovo je stvarno pravni, a ono obvezopravni odnos…), ali činjenica je da ovakvim ‘zamkama’ poduzetnik i poduzetništvo gube, a država prividno sudskom pristojbom i ‘štancanjem broja spisa’ sebi koristi, a stvarno (i to, nažalost, ne vidi) gubi. Rješenje je jako jednostavno, jedan ili dvojica od, primjerice, 700 ljudi koje se ove godine planira dodatno zapošliti na radu na europskim fondovima neka bude u Ministarstvu pravosuđa s jednim zadatkom – tražiti zamke u normativi i sudske prakse i objavljivati ih uz pouku na web-stranici tog ministarstva. Dodatno, zar je problem ‘spustiti’ to isto do svakog poduzetnika i time postati ono što je jedino normalno – servis, a ne vlast.