Nije trebalo dugo čekati da Berlin odbije Macronove ideje o reformiranju Unije. Prvi procijep nastao je zbog tretmana državnih dugova u budućnosti. Nijemci traže da svako buduće ‘spašavanje’ bude izravno vezano uz obvezu restrukturiranja dugova i ‘šišanja’ privatnih investitora, a Francuzi predlažu euroobveznice te tako i zajedničko jamčenje duga. Naravno, Nijemci nisu ni za zajednički proračun.
Nije, naravno, trebalo dugo čekati da energični francuski predsjednik Emmanuel Macron dobije prvu jasnu odbijenicu Berlina, koji proteklih mjeseci obasipa prijedlozima i idejama što i kako s eurozonom i Europskom unijom. Njemačka je dosad na sve spremno kimala, tobože sva spremna na reforme i razgovor, iako je otpočetka savršeno jasno da će sukob izbiti vrlo skoro iz jednostavnog razloga – Njemačkoj status quo u eurozoni sasvim odgovara, uz tek neznatne izmjene. Štoviše, zajednička monetarna unija oblikovana je upravo prema nacrtu najjače europske ekonomije, a dodatno dorađena prema njezinim shvaćanjima tijekom grčke krize, u kojoj je i napokon potvrđen njemačka premoć u Europi.
Kako pokazuju nedavno izdani memoari bivšega grčkog ministra financija Janisa Varufakisa o tijeku mučnih pregovora, Njemačka ima potpunu kontrolu nad Unijom, a Francuska, kako mu je svojedobno rekao tadašnji francuski ministar financija Michel Sapin, ‘nije ono što je nekoć bila’.
Za očekivati je stoga bilo da će Nijemci i novog predsjednika punog ideja vidjeti kao još jednog u nizu koji nakon pobjede na izborima svašta obećava da bi ubrzo shvatio stanje stvari i naglo izgubio elan. Nije nađen znati i da je tada francuski ministar gospodarstva Macron bio otvoren naklonjen grčkoj strani u pregovorima i poslije, izričit njemački zahtjev, maknut iz svih rasprava o sudbini grčkog duga. Sa svime time u vidu, samo je savršeni naivac mogao misliti da će njegova ofenziva prema Berlinu urodit plodom. Nijemci su, naravno, uvijek za razgovor, razmjenu ideja, reforme, dogovore, kompromis, uvažavanje i sve ono što vole mladi, ali kada treba nešto zaista stavit na papir i potpisati, naglo mijenjaju raspoloženje.
Macron je zaželio fiskalnu uniju, parlament, proračun i ministra financija eurozone, redom velike zalogaje za Nijemce, koji bi uglavnom da stvari ostanu kakve jesu, a da se krize, koje se s ovakvom krnjom arhitekturom eurozone ne mogu izbjeći, rješavaju izvršenjem nepočudnih ruku kako su i napravili sa svim nestašnim članicama dosad. Posebno im teško na želudac padaju pariške zamisli o zajedničkom proračunu i ono što bi iz toga u nekom obliku moralo proizaći, zajednička fiskalna odgovornost. Konkretnije, Nijemci nezamislivi fiskalni transferi i neka forma kolektivizacije dugova u slučaju da netko opet potone.
Svjestan nemogućnosti ozbiljnog razgovora prije parlamentarnih izbora u Njemačkoj, francuski predsjednik bio je spreman pričati o svojim idejama bez jasnog odgovora, a Angela Merkel je pokazivala veliko razumijevanje, bez davanja jasnog odgovora. No izbori su prošli, a vječna kancelarka našla se u neugodnoj situaciji da mora sastavljati ne baš jednostavnu koaliciju da bi nastavila vladati, što joj smanjuje manevarski prostor. Dodatni problem je i jačanje Alternative za Njemačku, desničarske stranke koja je pobrala podosta glasova od njezina CDU-a. Politički, to znači da će se vladajuća stranka morati donekle udvarati razmišljanjima ovih biračkih ‘prebjega’ kako bi ih pokušala ponovno preobratiti, a to ne uključuje srčano europejstvo.
