Nedavni slučaj britanske robne kuće John Lewis koja je odlučila odstraniti etikete ‘za dečke’ i ‘za curice’ pokazao je koliko su stvari s najnovijim hitom političke korektnosti uzele maha. Rodna neutralnost posljednji je šik u svijetu koji, valjda, nema volje ili snage rješavati ozbiljne probleme, s tim da je ovaj put letvica zaista dignuta na nasvim novu razinu promašenom primjenom društvenog konstruktivizma. S tom tezom u džepu otvorena su vrata rodnoj neutralnosti, odnosno biranju rodne pripadnosti prema trenutačnom raspoloženju ili, jednostavno, izbjegavanje bilo kakva svrstavanja. Pokušavajući se dodvoriti novoj fami, John Lewis odbacio je antikne okove roda maknuvši rodne etikete s robice za mališane kojima se tako omogućuje da budu rodno neopterećeni od najranije dobi. Želeći ne ‘pridonositi rodnim stereotipima’, robna kuća svu je robu za djecu do 14 godina proglasila uniseks i tako zasigurno zadala smrtni udarac najvećem problemu današnjice, rodovima. ‘Ne želimo jačati rodne stereotipe u svojim kolekcijama. Umjesto toga želimo kupcima omogućiti veći izbor i raznolikost, tako da roditelj ili dijete mogu odlučiti što žele nositi’, ponosno je objavila taj revolucionarni iskorak Caroline Bettis, šefica dječjeg odjela.
Javnost je, očekivano, podijeljena zbog tog poteza pa je na društvenim mrežama počeo rat. Poznati TV voditelj Piers Morgan upitao se i znači li to da se John Lewis sada zove Joan Lewis. Bilo je, dakako, i podosta oduševljenih tim potezom koji je odmah dobio epitet ‘progresivan’ kao što je, prema službenoj doktrini, svaka zabluda o postojanju roda sada proizvod zadrte konzervativnosti. Problem, naravno, nije etiketiranje odjeće, ljudi ionako kupuju onu koja im se sviđa, nego filozofiji iza te odluke. Osim što je riječ o još jednom prozirnom korporativnom podilaženju glasnim skupinama koje pokušavaju ispuniti razne osobne deficite i utažiti glad za pozornošću izmišljanjem plemenitoga društvenog križarskog rata, pritom vješto izbjegavajući prave bitke, priča o rodnoj neutralnosti još je jedan u nizu intelektualnih proizvoda sumnjive kvalitete poduprtih vojskom PK jurišnika koje je sve teže razlikovati od klasičnih moralnih policija. Iza tog orvelovskog novogovora i propisanog razmišljanja kotrlja se zabrinjavajuće jednoumlje, utemeljeno na jednako nesuvislim dogmama kakvima obično raspoložu razni totalitarni i teokratski sustavi; razlika je, zasad, samo u metodi.