Osamostaljenje Katalonije može biti pouka za EU, a ne slučaj

EU se ne može svoditi na laboratorijske projekte dublje federalizacije i integracije koje će onda Merkel i Macron preračunati u prvu, drugu ili treću brzinu. Osim toga, svaka europska država živi je organizam koji polazi od naroda i počiva na narodu.

Očekivano je i da čelnistvo EU nema što reći. Naime, ne može poduprijeti kršenje ustava članice Unije, ali ni pokušaj španjolskog premijera Mariana Rajoya da policijom obeshrabri Kataloncima izlasku na referendum. A još manje može poduprijeti policijsku brzinu na pendreku i razbijene glave katalonskih glasača. Ma koliko službena politika šutjela, izgledno je da je nedjeljnim referendumom počeo razvod Katalonije od Španjolske. Nakon što ju je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije kao dotu priženio kraljici Kastilje i tako udario temelje španjolskoj državi, put prema razvodu započatio je kastiljski pendrek premijera Rajoya. EU ne bi izgubio, nego bi dobio na snazi da njegovi politički vođe na čelu s francuskim Macronom i njemačkom Merkel proces osamostaljenja Katalonije prihvate kao pouku iz koje valja učiti, a ne samo kao slučaj koji treba riješiti.

Prva je pouka da se EU ne može svoditi na ‘acqui communautaire’ i laboratorijske projekte dublje federalizacije i integracije koje će onda Merkel i Macron preračunati u prvu, drugu ili treću brzinu. Odnosno da je svaka Europska unija koja ne bi bila unija europskih država put prema vlastitoj dezintegraciji i slabljenju. Druga je pouka da je svaka europska država živi organizam, da polazi od naroda i počiva na narodu. Upravo ih to čini europskim. I svaka politika koja to ignorira ne može biti dugog vijeka i računati na dugoročan uspjeh.

Nekadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj barem bi u prvih desetak godina isplativije i jednostavnije bilo da se nije ujedinila s tadašnjim DDR-om nakon raspada Istočnog bloka. Ali tadašnje je njemačko vodstvo kancelara Kohla činilo sve da ujedinju Njemačku, smatrajući da jedan narod ima pravo živjeti u jednoj državi. Činili su to usprkos iznimnom otporu nekih europskih država, prije svega Velike Britanije i Francuske. Na temelju tog iskustva i Merkel bi trebala razumjeti da i Katalonci imaju pravo na svoju državnost ako osjećaju da im je u Španjolskoj tijesno. Španjolski državni vrh pak ima pravo na to ljutiti, uključujući i premijera Rajoya, ali poštovanje europskih vrijednosti pokazat će spremnošću na civilizirani razvod, a ne braneći pendrekom Ustav koji je sastavljen tako da Kataloniju zauvijek zadrži u Španjolskoj. I da zatim budu partnerice u EU i NATO-u.

Lekcija bi trebala biti mnogo jednostavnija zbog toga što Katalonija ne mora dokazivati da pripada europske političkom i kulturnom krugu kao što je to 1991. i toliko puta poslije toga, sve do danas, morala dokazivati Hrvatska. Katalonija je europska, razvijena, bogata, s BDP om od 43.000 dolara po stanovniku, vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili Španjolske, intelektualno snažna, s iznimno bogatom kulturom. Na čelu pokreta za osamostaljenje bivši je novinar Carles Puigdemont. Žele svoju državu koju su izgubili zbog nepovoljnih povijesnih okolnosti, loše politike i loših bračnih ugovora. I čini im se birokratski glupim briselski argument da se moraju malo žrtvovati puneći španjolski državni proračun jer se i EU žrtvuje pomažući svojim siromašnima članicama.

Hrvatska politika ima poseban zadatak, rekla bih i obvezu, poduprijeti pravo Katalonaca na državu i neovisnost jer su nam u vrijeme hrvatske bitke za neovisnost i državno priznanje Katalonci bili jedni od rijetkih saveznika, u skladu s mogućnostima, bez institucije države. Katalonski mediji bili su među rijetkima koji su se trudili razumjeti Hrvatsku u tom trenutku i pratiti događaje izvan zapadnih medijskih šablona o etničkim ratovima u kojima su sve zaraćene strane iste. Ne želim nikad podcijeniti ono što je Bruxelles kao simbol EU učinio za dosadašnji razvoj Europe, ali došlo je vrijeme i da Bruxelles nauči ponešto od Barcelone.