Pokušam kuhati – pa što ispadne

Nova sutkinja u RTL-ovu kuharskome šouu ‘Tri, dva jedan – kuhaj!’ Mateja Domitrović Sabo (40) veli da nema neku kuharsku karijeru i da njezin put nije posebno zanimljiv – pokuša kuhati pa kako ispadne. Sve je počelo iz hobija s jednostavnijim jelima, onima koja ona i njezini najmiliji vole jesti. Stoga stalno ući jer nije profesionalka i veseli je svaki novi okus. Ipak, ta Siščanka nije na ‘vi’ s kuhanjem jer je urednica i novinarka časopisa Dobra hrana u kojemu je, ističe, mnogo naučila i upoznala brojne uzgajivače i proizvođače hrane te chefove.

Željela bi biti bolja u izradi slastica i divi se slastičarima i dobrim domaćicama koje znalački peku kolače. Prema Matejinu mišljenju, to zahtijeva nevjerojatnu strpljivost i preciznost jer se kolač u slučaju pogreške ne da popraviti za razliku od nekih slanih jela. Ako joj pak nešto ne ide u kuhanju, ne odustaje odmah, uporna je, ali ne ubija se u pojam ako sve ne ispadne kako treba.

U petoj sezoni ‘Tri, dva, jedan – kuhaj!’ uz Mateju se nezaobilaznom Tomislavu Špičeku pridružio Mate Janković, s kojima se Mateja zna otprije i s kojima joj je uvijek zabavno. Sada se veselo i opušteno druže za snimanja i nakon njih.

Najviše od svega Mateja voli rajčicu, i to u svim njezinim oblicima. Od nje se kuha sok, pravi se šalša i dodaje se u mnoga jela, kaže. Obožava i juhu od rajčice, a mogla bi se najesti i najobičnije salate od rajčice ili pak samo narezane pa posoljene uz bilo koje jelo. Njezina je omiljena vrsta rajčice volovsko srce, stara vrsta koja daje plodove od 300 do 600 grama, a može se naći i težih. Scolikog je oblika s mesnatim plodovima i vrlo tražena u nas.

Dolaskom u Zagreb na studiju, prisjeća se, hranila se kao i većina studenata, u menzi i pripremajući jednostavnija jela s prijateljima. Vikendima se vraćala maminoj kuhinji na oporavak. – U Zagrebu sam živjela u kući kod predivnih ljudi, mojih dragih Ane i Jože, koji su imali mesnicu i oboje su sjajno kuhali, pa sam dosta toga isprobala i naučila od njih. Za mene kuhanje nije samo priprema jela zato što se jesti mora, ono je za mene mnogo više. Od uzbuđenja pronalaska neke namirnice do sreće jer ćeš taj obrok kuhati za nekoga, s nekim ga podijeliti, veseliti se. Ta okupljanja za stolom važna su u mom životu. Prava sam kuharica utoliko što…

Cijeni francusku gastronomsku kulturu i tradiciju, zadivljuje je koliko je ondje razvijena kultura stola, što se uči od malih nogu. Kad je prvi put bila u Parizu, ostala je očarana jer se u bilo kojemu bistrou može pojesti nešto ukusno. Parižani, veli, često sjede u parkovima uz male zalogaje i bocu vina i druže se kao da su u najboljem restoranu. – Umjereni su za razliku od nas, Hrvatima je manje–više sve u količini. Ali i mi imamo izvrsnih kuharskih talenata, odličnih restorana, nevjerojatno dobre namirnice i predvijedne tradicijske recepte. Otvoreno je mnogo restorana i prodavaonica sa zdravom hranom, što govori da se svijest jako promijenila i da je naša gastroscena procvala – primjećuje Mateja.

Obožava odlazak na tržnicu, normalno joj je to od malih nogu zato što je u Sisku na nju išla s mamom. Onda se znalo, naglašava, da se ondje kupuje isključivo domaća, netretirana hrana, ali danas je malo drukčije – ina tržnicama svašta se prodaje. Tržnica je Mateji važna zato što se pokraj polica u trgovinama ne osjeća dobro, to nije hrana kojoj vjeruje.

Na tržnici može provesti i dva sata jer nije riječ samo o kupovanju nego i druženju. Na trešnjevačkoj tržnici u Zagrebu uvijek najprije posjeti Stipu u ribarnici pa tetu Nadu, koja priprema najbolju tjesteninu, domaće rezance, mlince, kruh i stručnjakinja je za sve šumske plodove. Do nje je lvica, poljoprivrednik i lovac, nabraja Mateja, zatim Brankica s gljivama, Ana iz Škabrnje, teta Ljubica iz Pitomače s paprikama, Darko iz Zagorja… – Znam ih sve; mnogima poznajem obitelji, djecu, znam što vole, kakve imaju probleme, razgovaramo o svemu, katkad i ‘zamezimo’ zajedno, onako stoječki, s komadom kruha, špeka, kobasicom ili domaćim buhtlama. Supermarketi mi ne mogu dati ništa od toga. Volim jednostavnu hranu na žlicu i onu koja je brižno pripremljena; sklona sam nesmaznoj prehrani, mislim da jedemo previše mesa. Okusi i mirisi djetinjstva prate me cijeli život. To su mirisi mamine, bakine i tetine kuhinje, onoga što se jelo svaki dan i na obiteljskim okupljanjima. Mama je stalno kuhala neko varivo, vikendom juhu, pečenja, gomilu priloga, a baka je bila majstorica za pite, šapice, čupavce, salenjake, buhtle. Pekla je kolač svaki dan i mijesila kruh. To se ne zaboravlja – ispričala je Mateja.