Živimo u zabludi. Nitko nije pogodio da manje od dva posto zaposlenih u Hrvatskoj uspije zaraditi prosječna europska primanja. A taj sloj ne želi vjerovati što je stvarna slika društva u kojem živimo.
Naravno, da bismo utvrdili realno stanje, trebalo bi izračunati i realne životne troškove u odnosu na prosjeke EU, ali i tu nailazimo na nekoliko paradokska vezanih uz troškove stanovanja pa bolje da ne ulazimo u tu temu. Jednostavno, prosjek primanja u EU može se pohvaliti u Hrvatskoj onoliko stanovnika koliko ih ima grad poput Velike Gorice (bez prigradskih naselja). Ako želite još malo statistike vezane za neto dohodak, mogu vam reći i koliko osoba prima plaću koja se u prosjeku zemalja EU smatra početnim osobnim primanjima u menadžmentu – 3242 osobe imaju osobna primanja veća od 4000 eura. Ako želite da napravimo i prosjek mirovina u društvu, jer u razvijenom društvu kategoriji potrošača pripadaju i umirovljenici, onda su podaci još porazniji nego kad je riječ o osobnom dohotku. Prosječnu mirovinu u EU u Hrvatskoj prima 5853 od ukupno 1,126.473 umirovljenika, a prosjek je ispod najniže mirovine u EU. Ili, još točnije, prosjek mirovina blizu je granice siromaštva koja se i onako teško mjeri, ali prema nekim relevantnim metodama, iznosi 60 posto medijalnog dohotka kućanstva koji je za pojedinca oko 2000 kuna na mjesec. Možda je sada dosta statistike, ali smisao je ovog članka da možda razbijemo paradigmu koliko smo bogati ili siromašni iz pozicije prosječnog čitatelja Lidera za kojeg sam nekako siguran da nije među građanina s prosječnim primanjima u Hrvatskoj.
Osobe s većim primanjima imaju velike zablude o bogatstvu ili siromaštvu jer, nažalost, polaze od vlastitih primanja i ne žele vjerovati što je stvarna slika društva u kojem živimo. U beskrajnim raspravama o tome kakvo je naše društvo u cijelosti u svaki brojčani argument većina ‘bogatih’ ne želi vjerovati i postavlja pitanja koja postaju standard: Je li u računici uključena i siva ekonomija? A kako da se uključi u izračun a da taj podatak ne ide u prilog još poraznijem stanju? Siva ekonomija, što god ona bila u ovom kontekstu, nažalost, također je pokazatelj stanja u društvu i odnosa jednih prema drugima. Jednom sam čuo jednoga gospodarstvenika kako mrtav hladan kaže za svoju tvrtku u problemima koja je ušla u predstečajni postupak: ‘To nije moj dug, već tvrtkin’. Inače, to bi bilo točno da nije riječ o tvrtki koja je bila/ jest u njegovu stopototnom vlasništvu. Svjedočio sam da se njegova i potrošnja njegove obitelji nije smanjila jer, eto, ima ‘druge prihode’ koji mu omogućuju isti stil života kao i prije, dugovi koji su ostali dugovi su tvrtke. I to je slika našeg društva, jer u onom normalnom ulazak u poslovne probleme koji se realno mogu dogoditi svakomu nije sramota, ali nije ni prostor za pohvalu, a svakako ne za razmetanje, pa tako u ovom kontekstu ne želim pisati o svim oblicima primanja koji su izvan konteksta jer oni čine ukupnost problema u društvu. Brojke o osobnim primanjima su surove i na karti EU pozicioniraju nas ondje gdje se doista nalazimo. Jednostavno moramo biti bolji, raditi više, biti ambiciozniji, ali i ponizniji nego što jesmo u društvu, posebno oni s primanjima iznad prosjeka EU jer smo malobrojni. Inače, ono moje malo istraživanje s početka članka primijenio sam i na dva ministra iz različitih vlada. Moram reći da su i oni u zabludi kad je riječ o broju hrvatskih ‘prosječnih stanovnika EU’, ali želim ih razumjeti jer žive prema parafraziranoj izjavi Alberta Einsteina o nadi: ‘Uči od jučer, živi za danas, nadaj se za sutra.’ Dio koji nedostaje u mentalnom sklopu iz navedene izjave jest: ‘Nemoj prestat postavljati pitanja’.
