Hrvatska politika ‘sjedim i čekam’ ipak je bolja nego kad krenemo

Ako već odlučimo krenuti (s delegacijom u Ukrajinu), a ne samo sjediti, bilo bi lijepo da ne krećemo protiv samih sebe. Da ne ispadnemo još veće budale kad krenemo nego kad samo sjedimo.

Stvari se intenziviraju. Pokušavam zamišliti bitku za Piranski zaljev/Savudrijsku valu. Kako zametnuti taj pomorski boj? Na vrhuncu napada Slovenske ratne mornarice mogu razabrati slovenske kopnene jastrebove: šefa diplomacije Karla Erjavca na pramcu i šefa vlade Miru Cerara na krm. Ne mogu ni zamisliti da bismo mi možda negdje nekoga mogli napasti. Mi se volimo hvaliti kako se samo branimo. Da nam ratnički nabrijani Karlek i Mirek iznenada preko noći upadnu sa svoja dva bojna glisera Triglavom i Ankaranom, vjerujem, odveli bi nam cijelu flotu bez po’ muke. Dok bi se hrvatski državni vrh snašao, korodinirao, telefonirao, odlučio na akciju, dogovorio jednu osuđujuću emisiju na Hrvatskom radiju, naš bojni ‘Petar Krešimir IV.’ već bi bio usidren u Porto-rožu. Srećom za nas, nisu Mirek i Karlek takvi. Do mora im je više nego do brodovlja pa do njega pokušavaju doći na sve načine: mućkama, prijevarama, prepadima, ali i aktivnom diplomacijom…

I ja ih sve više razumijem. Ima nešto u toj hrvatskoj dugotrajnoj vanjsko-političkoj zapuštenosti, unutarnjopolitičkoj kompetenciji premijera i Predsjednice i sadržajnoj ispraznosti na svim razinama, nešto što izaziva i mami: idemo ih malo napasti da baš vidimo gdje im je granica. Kao što se pokazalo na prošlotjednome strateškom forumu na Bledu, granica i ne postoji. To što je nabrijani Karlek priredio šefic hrvatske diplomacije Mariji Pejčinović Burić izvrijeđavši najpriprostije hrvatsku državnu politiku zbog bilateralnog spora povezanog s valjanošću arbitraže za Piranski zaljev, i to u širokom društvu EU i ‘regiona’, pristojni domaćini ne rade na domaćem terenu čak ni predstavnici država s kojima su u pravom ratu. I vjerujem da tu razinu ponižavajućega diskursa i nije bilo moguće predvidjeti. Ali iz ostataka reakcija, odnosno europske potpore slovenskim stajalištima o arbitraži, vidjelo se da Slovenija ozbiljno radi za svoje interese. A da Hrvatska sjedi čekajući događaje. To nije slučaj samo sa sporom u Piranskom zaljevu, to je tradicionalno i trajno načelo hrvatske vanjske politike: sjedim i čekam. Tako se postavljamo prema svim svojim međunarodnim sporovima, tako se postavljamo prema međunarodnim ustanovama poput Haaškog suda. Sjedim i čekam. A ako bude baš onako neugodno kao na Bledu, onda ćemo organizirati jednu emisiju na Hrvatskom radiju i reći ćemo im: ‘Svinje jedne bezobrazne!’ Ali ne dvije emisije, molim lijepo! Jer mogli bi pomisliti da se mi zbilja ljutimo. U ovome gotovo tipskom slučaju hrvatskoga ponašanja u međunarodnim odnosima aktualna šefica diplomacije bila je slučajna kolateralna žrtva. Netko iskusniji i samostalniji možda bi se malo bolje snašao i primjerenije reagirao već prvoga dana, ali bit bi ostala ista: mi sjedimo, a katkad se i branimo.

Zašto nas onda ne bi napao i mađarski premijer Viktor Orbán pripremivši da će nam sa Slovencima blokirati ulaz u OECD? Da, Orbán štiti Zsolta Hernádyja od hrvatskog pravosuđa zato što mu je prijatelj, zato što štiti Molove interese, ali i zato što je hrvatsko pravosuđe samo od sebe napravilo karikaturu. Što mi imamo od toga silnog procesuiranja korupcije u prodaji Ine? Višegodišnju sudsku trakavicu čiji je jedini nesporivi rezultat jedan upropašteni poduzetnik i uništeni restoran – Marcelino – u kojemu je, navodno, Sanader na ceduljici napisao Hernádyju koliko traži; posrednik i svjedok pokajnik Ježić taj je novac, navodno, dobio na račun, ali ga, sasvim sigurno, još nije vratio državi, presudi unatoč. Niti je država to učinila prisilno. A Sanader je i dalje stalni i jedini krivac. I tu, navodno, završava korupcija u prodaji Ine. Eh, da, sad mi moramo pratiti i hoće li Orbán ublažiti izričaj pred hrvatskom predsjednicom da bi joj dao prvenstvo nad premijerom. Umjesto da pratimo hoće li nam prijatelj Orbán mađarizirati Baranju, jer dok mi sjedimo, on radi. Na drugoj strani moramo pratiti je li premijer namjerno poslao reintegracijski dvojac Vesnu Škare-Ožbolt & Joška Morića u Ukrajinu kako bi zakomplicirao skorašnji Predsjedničin susret s Vladimirom Putinom. Umjesto da znamo, kao što i Putin zna, da su ključ uspjeha našega reintegracijskog dvojca bili hrvatska ‘Oluja’ i američki general u Podunavlju. Pa ako već odlučimo krenuti, a ne samo sjediti, bilo bi lijepo da ne krećemo protiv samih sebe. Da ne ispadnemo još veće budale kad krenemo nego kad samo sjedimo.