Miškovićev poučak: Ne junači se, prodaj firme dok im dobro ide

Za razliku od Ivica Todorića, koji je predugo odgađao prodaju dijelova Agrokora, Miroslav Mišković svako je malo prodavao najuspješnije dijelove svoga Delta Holdinga. Usporedba je poučna za mnoge u biznisu.

Globalizacija nosi grubu stvarnost za poduzetnike iz malih ekonomija. Iako to nije lako, i najveći regionalni igrači trebaju prihvatiti logiku startup-tvrtki. Firma se stvara da se proda u pravom trenutku. I kreće ispočetka.

U posljednje vrijeme, jedanput na godinu, iz Delta Holdinga, poslovnog sustava u vlasništvu srpskog poduzetnika Miroslava Miškovića, stiže poziv medijima u regiji da posjete sjedište Holdinga i obiđu neku od tvrtki. Na takve susrete obično se šalju novinari. Katkad je, međutim, izazov prevelik pa se i poneki urednik odluči pomaknuti iz redakcije…

Glavni poticaj da se prošlog tjedna pridružim kolegama iz Hrvatske, Slovenije i BiH bila su ovogodišnja dramatična zbivanja oko Agrokora. Pokušaj Ivica Todorića da stvori veliki poslovni sustav u regiji izazvao je financijsko posrtanje pa je država preuzela Agrokor, a svi su izgledi da će tvrtke i imovina poslužiti samo za nadoknadu dijela godinama gomilanoga duga.

Dva sustava – dvije strategije Ivica Todorić i Miroslav Mišković godinama su uspoređivani. Okosnica Todorićeva sustava u Hrvatskoj početkom ovog stoljeća bio je trgovački lanac Konzum. Miroslav Mišković u isto je vrijeme u Srbiji razvijao lanac Maxi. Otprilike 2006. ozbiljno su pregovarali o udruživanju. Dogovori su propali, svatko je nastavio svojim putem.

S današnje točke gledišta Mišković je bio mudriji. Praktičniji. Othrvao se prirodnom poduzetničkom nagonu da stvara sve veći i moćniji sustav. Priklonio se strategiji razvoja i prodaje tvrtki. Led je probio prodajom Delta banke talijanskoj bankarskoj grupaciji Intesi. Prema vlastitom priznanju, tu je odluku donio prilično teško. Nakon te prve prodaje emocija, prema svemu sudeći, nije bilo. U skladu s poznatom američkom poslovnom poslovicom: ‘No emotion in business.’

Generaliju je ubrzo prodao osiguravajući kuću. Pa je 2011. za oko 900 milijuna eura prodao trgovački lanac Delta Maxi belgijskoj grupi Delhaize. Onda se okrenuo gradnji šoping-centara. Pa je neke od njih također prodao, a trenutačno gradi nove. Prošli tjedan otvorio je u Ljubljani upravo sagrađeni hotel Intercontinental…

Od onoga što Mišković ima u portfelju najvažniji su dio ulaganja u proizvodnju i preradu hrane. Pri čemu se novinare najčešće vodi na 500 hektara veliko imanje u Vojvodini gdje se na godinu proizvede oko 20.000 tona jabuka…

Naravno, priča o Miroslavu Miškoviću ima više slojeva. Od brza rasta u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića preko suđenja za sumnjiv način kupnje poduzeća za održavanje cesta i prvostupanjske kazne od pet godina zatvora do aktualnih ne baš srdačnih odnosa s predsjednikom Aleksandrom Vučićem.

No za poduzetnike iz Hrvatske i regije Mišković je prije svega koristan zbog pristupa ‘razvij tvrtku pa je prodaj velikim svjetskim igračima’. Zbog uloge tzv. serijskog poduzetnika.

Razvij, prodaj, bježi! Teško je prihvatiti takav pristup. Lako je mladim poduzetnicima startapovcima ne biti sentimentalni prema tvrtki koju si stvorio i razvio i čini ti se da je samo nebo granica. Ti mladi kreću od nule i unaprijed prihvaćaju da im je glavni pokazatelj da su uspjeli to što će svoj projekt za što više novca uvaliti nekom velikom ICT igraču. Stariji poduzetnici u klasičnijim djelatnostima stvaraju tvrtke da traju. Da ostanu u obitelji. Da unuci nastave tradiciju. Ljudski je to. Prirodno. Samo što stvarnost globalizacije nije ‘prirodna’.

Koliko god to teško priznati, možda je ipak najbiše istini da su i najveći i najuspješniji poduzetnici iz zemalja poput Hrvatske zapravo osuđeni da i oni svoje vizije svedu na startup-logiku. Pogotovo u djelatnostima u kojima ključnu ulogu već imaju veliki svjetski igrači i gdje su u pitanju veliki iznosi. Teško je, primjera radi, u trgovini igrati za velike uloge sa Sparom, Lidlom ili Kauflandom, kad ti sustavi imaju gotovo neograničenu količinu gotovo besplatnih izvora financija za širenje i osvajanje tržišta.

Ima primjera poduzetnika koji su, za razliku od Todorića, na vrijeme ‘iskočili iz vlaka’. Ali onda su se našli na čistini kad je trebalo odlučiti što početi s novcem dobivenim od prodaje. Umirovljenje i život od kamata jedna je od mogućnosti, ali nije u skladu s egom većine pravih poduzetnika. Oni moraju nešto razvijati, negdje se dokazivati. No treba opet učiti, okupiti savsim nov tim suradnika, od lidera se prebaciti u ulogu izazivača. Uz velik rizik da se posklizne na nepoznatu terenu. Nažalost, današnji globalizirani svijet, u kojemu se polako na većini područja stvaraju megaoligopoli, pred svakog poduzetnika stavlja nužnost odluke hoće li ustrajati u onome što radi ili će se svakih pet do deset godina resetirati. Prije svega u vlastitoj glavi.