Preporučio bih hrvatskoj vladi da uvede euro tek kad bude sigurna da je gospodarstvo dovoljno fleksibilno da se može nositi s prilagodbom jedinstvenoj valuti i funkcionirati s njom.
Deset godina nakon izbijanja globalne financijske krize i pet godina nakon europske dužničke krize od 2010. do 2012. eurozona se snažnije oporavlja. Mnogi vjeruju da je kriza stvar prošlosti i da je europska monetarna unija sigurna. Sumnjam u to. Glavni razlog krize – prekomjerni dug – i dalje je tu, a udio duga svih gospodarskih sektora u BDP-u veći je nego što je bio prije deset godina. Posebno velik rast duga vidljiv je u financijskom i državnom sektoru, stoga je gospodarstvo Europske unije, a unutar nje i Europske monetarne unije, i dalje prilično ranjivo kad su u pitanju rast kamatnih stopa ili silazni pritisci na rast realne ekonomije. U svakom slučaju, mogli bismo ponovno svjedočiti izbijanju dužničke krize.
Čak se Europska komisija slaže da je EMU ranjiv zato što je podijeljen. To se posebice odnosi na to da ne postoji procedura za postupanje s državom članicom suočenom s bankrotom. Europski stabilizacijski mehanizam, ESM, može pružiti potporu u obliku likvidnosti samo solventnim državama, pri čemu nema zajedničkog osiguranja za štednju u bankama. Stoga bi velika bankarska kriza odnijela depozite jer vlade tih država nemaju financijske kapacitete da ih spase novcem poreznih obveznika. Zbog tih će se razloga nakon izbora u Njemačkoj intenzivirati rasprava kako smanjiti razlike između pojedinih zemalja članica EMU-a. Europska komisija želi veću ‘podjelu rizika’ i ‘ujedinjene fiskalne kapacitete’ kako bi se pomoglo državama koje se nađu u nevolji. Međutim, sumnjam da bi se državljeni gospodarski snažnijih zemalja složili da oni iznesu rizike i troškove pomaganja gospodarski slabijim zemljama. Zato očekujem vruću, stoviše kontroverznu, raspravu o budućem izgledu i arhitekturu EMU-a. Ako se ne postigne dogovor, ponovno ćemo svjedočiti krizi u eurozoni i novoj recesiji, s tim da, ako se EK-ovi planovi provedu, u gospodarski i financijski snažnijim zemljama porast će utjecaj strana koje se proteve EMU-u.
U bliskoj budućnosti nastavit će se oporavljati. Međutim, uvjeti opravka na krhkim su nogama. Odustajanje Europske središnje banke od politike kvantitativnog otpuštanja bit će velik izazov, a tu su i mnogi geopolitički rizici, počevši od Sjeverne Koreje do Sirije, stoga bi nas sljedeći gospodarski udarac mogao zahvatiti svakog trena. Međutim, nemoguće je predviđati kada točno.
Nakon ispunjenja nominalnih konvergenčijskih kriterija, i to na sustavnoj i održivoj osnovi, preporučio bih Vladi Republike Hrvatske da uvede euro tek onda kad bude sigurna da je gospodarstvo dovoljno fleksibilno da se može nositi s prilagodbom jedinstvenoj valuti i funkcionirati s njom. Budući da tada više neće biti monetarne i posebice tečajne politike koja će držati leđa gospodarstvu na nacionalnoj osnovi i imajući na umu da će fiskalna politika djelovati pod nekim ograničenjima, samo snažan i fleksibilan privatni sektor moći će preživjeti u gospodarskim uvjetima koji vrijede u eurozoni.
Krizu bi mogli izazvati spomenuti geopolitički rizici, ali svjetsko gospodarstvo izloženo je i financijskim rizicima koji proizlaze iz Kine. Ta je država znatno povećala dug, pogotovo u korporativnom sektoru, koji je sličan onomu zapadnih industrijskih zemalja prije izbijanja Velike ekonomske krize. Kao i banke u SAD-u prije izbijanja te krize, kineske su banke znatan dio svoga duga ‘skinule’ s bilanci i financirale ih upitnim, štoviše, pomalo dubioznim, proizvodima ‘upravljanja imovinom’. To me podseća na situaciju s drugorazrednim hipotekama s američkog tržišta koje je eksplodiralo 2007. Ako bi jednaka sudbina snašla Kinu, morali bismo se pripremiti za globalnu gospodarsku recesiju koja bi također neizbježno utjecala i na eurozonu. Da bismo se zaštitili od tog scenarija, otpornost gospodarstva može povećati jedino smanjenje duga jer veliki dugovi vode do masovnih bankrota i pogoršavaju gospodarske izglede. Međutim, ide se u suprotnom smjeru, povećavamo dug.
