Hrvatska je na svojoj koži iskusila mnoge tehnike međunarodnog pritiska. Slovenska i mađarska blokada ulaska u OECD samo su svježe rane. Slične poteze možemo očekivati pri ulasku u Schengen i uvođenju eura – od država koje će tad imati povod.
Oko je Hrvatska neovisna, suverena i samostalna, njezinim je građanima, ako su uopće još imali nekakve iluzije, postalo očito ove godine. Najprije je nagli sunovrat Agrokora otvorio prostor koškanju dviju velesila, u čemu je hrvatska vlada imala samo mogućnost birati između SAD-a i Rusije, a onda je i ishod arbitraže oko Piranskog zaljeva povukao za sobom žestoku slovensku ofenzivu i prve konkretno korake u obliku povlačenja potpore za hrvatsko članstvo u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj, kao i jasno svrstavanje Bruxellesa i Berlina na slovensku stranu, pa se djetinjasti hrvatski san o prijateljskoj Njemačkoj tako napokon rasplinuo. Sloveniji se ubrzo pridružila i Mađarska, koja je spomenuto članstvo odlučila iskoristiti kao sredstvo pritiska zbog sukoba oko Ine i prava je sreća da Srbija i BiH ne mogu slijediti primjer sjevernih susjeda jer bi to vjerojatno učinile. Povijest hrvatske samostalnosti povijest je hodanja po jajima i biranja između manjeg zla, premda je izbor znao pasti i na veće zlo zahvaljujući nevještjoj hrvatskoj politici i nesposobnosti odupiranja praktički svakom snažnijem pokušaju utjecanja na odluke koje bi trebale biti suverene i u interesu države.
Krvavog je nosa Hrvatska ostala nedavno i nakon još jednog neuspjelog pokušaja zaštite svojega gospodarstva od uvoza iz susjedstva, nakon što Europska unija ni taj put nije pokazala razumijevanje za nemušto osmišljene i još gore realizirane poteze.
Hrvatska je bila često pod pritiscima glavnih aktera međunarodnog poretka, što nije nešto specifično jer je to sudbina manjih država – kaže stručnjak za geopolitiку Vlatko Cvrtila i podsjeća kako smo ‘bili kontinuirano pod različitim pritiscima’ te ističe one zbog izostanka očekivane suradnje s Haaškim tribunalom. Kao što je poznato, Hrvatskoj je zaustavljen čak i proces pristupanja NATO-u i Europskoj uniji zbog slučaja generala Gotovine.
Bivši veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević navodi nabavku zrakoplova za Croatia Airlines, gdje je postojalo pritiskanje ponajprije Francuza i Nijemaca, prodaju HT-a, za koju tvrdi da je bila usko povezana s potporom Njemačke hrvatskom putu prema EU, a isto vrijedi i za razne unose koncesije koje je Hrvatska razdijelila tijekom proteklih desetljeća. Vrlo pogodni ugovori za koncesionare na Istarskom ipsilonu i autocesti Zagreb – Macelj posljedica su europskih pritiska i uvjetovanja, tvrdi Kovačević. Tu je i primjer elektrane Jertovec, odnosno snažnog lobiranja tadašnje američke ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright kod premijera Ivice Račana da postrojenjem upravlja Enron u zamjenu za kupnju osjetno skuplje struje.
Agrokor je bio posebno zanimljiv slučaj koji je donekle promijenio pravila igre. Amerikanci, koji su se uglavnom ograničavali na političku podršku Hrvatskoj (arbitražni sud, pristupanje NATO-u i EU…) i vojnu suradnju, ovaj su put stavili i novac tamo gdje su im usta, kako vole reći, odnosno svoj interes zaštitili izdašnim ulaganjem. Gospodarski odnosi dviju zemalja dosad su bili relativno nezamjetni, ali ulaskom Knighthead Capitala u Agrokor to se počelo mijenjati. Pokušaj ruskog Sberbanka da preuzme upravljanje koncernom spriječen je uz pomoć ‘lex Agrokora’, kojim je u zadnji čas izmaknut tepih Rusima ispod nogu. Zaostravanje retorike između tih dviju sila i sve žešća konkurencija u energetskom sektoru, za koju je posebno zainteresiran američki predsjednik Donald Trump, Hrvatsku je izgleda učinilo posebno interesantnom arenom za dokazivanje prestiža, pa se može očekivati još situacija u kojima će Hrvatska poslužiti kao teren za razmjenu udaraca, poput odabira novih borbenih zrakoplova.
Za razliku od SAD-a i Rusije, utakmice u kojoj je Hrvatskoj nešto lakše odabrati stranu zbog ograničenog ruskog utjecaja, situacija s EU znatno je složenija. Laviranje između SAD-a i EU počinje biti iznimno zahtjevan ples koji se sve više svodi na biranje između Njemačke i još uvijek najveće svjetske sile. EU je daleko važniji, iako su politički odnosi Hrvatske s Bruxellesom i pojedinim članicama uglavnom vrlo neplodni, a Amerika je ekonomski dosad bila osjetno neisplativija oklada, ali je zato nudila u nekoliko navrata vrlo konkretnu političku i vojnu potporu, pri čemu je konačno zatvaranje priče o NATO-u i EU imalo veliku težinu. Europska unija minsko je polje različitih interesa u kojem se Hrvatska dosad nije snašla. Sasvim suprotno od kluba suglasnih i složnih država, EU se posljednjih godina pretvorio u poligon za guranje partikularnih političkih i ekonomskih težnji na kojem evidentno dominira Njemačka, a otvorena ucjena kao način komunikacije. Iako je članstvom Hrvatska riješila svoj najveći problem, ulazak u Schengen i eventualno uvođenje eura mogli bi se pokazati novom valutom pritiska.
Osim uobičajenih sudaranja različitih državnih interesa u prostoru međunarodnih odnosa, članice Europske unije moraju paziti i na kompleksne odnose unutar te integracije, posebice na zakonodavne procese čiji ishodi u konačnici izravno utječu na njih. Njemačka neizravno utječe na procese unutar Europskog parlamenta, jedne od triju ključnih institucija za funkcioniranje EU. Iako ta država nikada ne ističe državni interes kao temelj svojih intervencija, njemački rukopis vrlo je očit u nizu situacija i nerijetko ide protivno interesima drugih članica, pa i onima EU.
Zastupnik u Europskom parlamentu Davor Škrlec otkriva Lideru da su Nijemci preko svojih zastupnika iz najveće političke grupacije u Parlamentu, europskih pučana, napravili sve kako bi razvodnili nova pravila u okviru kružne ekonomije, pri čemu se posebice pokušava izmijeniti direktivu koja bi donijela nove troškove njemačkim kompanijama, a odnosi se na uvođenje transparentnih troškova i cijena u sustavu proširene odgovornosti proizvođača. Kada je riječ o iznimno složenom zakonodavstvu Energetske unije, Njemačka žestoko lobira u svim smjerovima protiv donošenja određenih tržišnih pravila kojima bi se izravno ugrozila konkurentnost njezinih energetskih kompanija te davanja većih ovlasti Europskoj energetskoj regulatornoj agenciji – ACER. Dobar primjer lobiranja i zaključnog pritiskanja je i vrlo kontroverzni Sjeverni tok 2, kojim bi se plin dovodio iz Rusije u Njemačku, a koji nailazi na dosta otpora kod drugih članica, među njima i onih kroz koje bi plinovod prošao (štoviše, neke vlade daju načelni pristanak, iako se njihove lokalne vlasti iz okolišnih razloga protive projektu).