Elektromobili

EU će uskoro donijeti direktivu prema kojoj svaka nova ili obnovljena zgrada na 10 parkirališnih mjesta mora osigurati jedno s infrastrukturom za ugradnju električne punionice. Neke države već su shvatile potencijal novog biznisa, a Hrvatska mora ubrzano osigurati mrežu punionica kako bi turisti mogli dolaziti i svojim električnim automobilima.

Štoviše, već je u pripremi i europska direktiva o energetskoj učinkovitosti zgrada kojom bi se članicama Unije nametnula obveza da svaka nova ili obnovljena zgrada na svakih 10 parkirališnih mjesta osigura jedno s infrastrukturom za ugradnju električne punionice. O toj direktivi još se raspravlja i članice imaju i neke primjedbe, posebno istočnoeuropske. I Hrvatska je stavila primjedbu na direktivu. Tražila je da se obveza instaliranja infrastrukture za obnovljene zgrade uvede samo za objekte koji prolaze opsežniju obnovu, uključujući radove na elektroinstalacijama. Primjedba je prihvaćena, ali za nove stambene i poslovne zgrade obveza je ostala te će je od očekivanoga stupanja na snagu 2019. članice mo.

Tržište punionica još nije dovoljno veliko da može osigurati samo-održivo poslovanje i nema ozbiljnijeg investitora koji bi samostalno ušao u razvoj infrastrukture, zato većina članica EU potiče razvoj subvencijama ili poreznim olakšicama. HT radi s europskim fondovima koji potiču razvoj te priče. Recimo, u nedavno prihvaćenoj Strategiji prometnog razvoja vidi se da potencijal električne mobilnosti nije prepoznat i ne vjerujem da ćemo slijedom te strategije vidjeti konkretnu akciju. Operatorima je čak i korisnija strategija niskougljičnog razvoja jer se u njoj bolje naziru ambicije države za prelaskom na elektromobilnost. A podloga za dobivanje sredstava iz fondova EU upravo su razvojne strategije kojih danas za elektromobilnost nema. Primjerice, iz CEF-a smo za projekt ‘Comprehensive Fast-Charging Corridor’ morali zatražiti suglasnost od nekoliko ministarstava, što je više primjer pojedinačnoga projektnog, a ne sustavnog pristupa i potpore razvoju – rekao nam je Dino Novosel iz HT-a.

Postojeća mreža ponajprije je rezultat potražnje iz inozemstva jer 2067 registriranih hibridnih i električnih vozila u Hrvatskoj ne opravdava 200 punionica. Razvoj mreže, dakle, rezultat je turizma, odnosno turističke potražnje iz inozemstva, gdje električna vozila sve više ulaze u promet. Turizam bi mogao biti pokretač i daljnog razvoja infrastrukture za električnu mobilnost. Prema izračunu koji je na Liderovoj konferenciji ‘Energetska mogućnost Hrvatske’ iznio Edo Jerkić, član Nadzornog odbora Zadruge za etično financiranje (ZEF), potencijal turističkog sektora za proizvodnju solarne energije iznosi oko 3,3 teravatsata pod pretpostavkom da se ugrade adekvatni paneli. Riječ je o 523 kampa, 178 tisućama jedinica privatnog smještaja, 672 hotela, 47 turističkih naselja i 41 marini; u doglednoj budućnosti svi će oni trebati ugraditi električne punionice.

Jednostavno, elektromobilnost je budućnost. Cilj je Europe do 2020. šest milijuna električnih vozila u prometu, a prema prognozama konzultantske kuće McKinsey, do 2030. na cestama svijeta bit će između trećine i polovice električnih vozila. Lako je stoga zamisliti da će u doglednoj budućnosti električno punjenje vozila postati i posebni pokazatelj na internetskim servisima poput Booking.coma ili standardni uvjet pri kategorizaciji smještaja. – HEP pozdravlja svaku i svačiju inicijativu za promicanje e-mobilnosti i njezino proširenje na sva područja – od stambenih, javnih do komercijalnih i turističkih. Jedino se nadamo postavljanju takve infrastrukture na interoperabilan način kako bismo uskoro svi mogli biti dijelom jedne tzv. roaming-platforme. Ovisno o stajalištu vlasnika, svi objekti, pa tako i stambene zgrade, imaju zakupljenu snagu koja može, ali ne mora, biti dovoljna da se postavi i jedan novi potrošač kao što je punionica električnih vozila od 20-ak kW, pa i 50-ak kW snage – rekao nam je Domagoj Puzak iz HEP-a, tvrtke koja je nedavno iz CEF-a zajedno s E.ON grupom, Molom, Petrolom, Nissanom i BMW-om dobila sredstva za projekt ‘NEXT-E’ u kojemu će se razviti mreža punionica na autocestama.

Možda zvuči paradoksalno, ali vlasniku superbrze punionice snage od 50 kW punjenje električnog vozila može donijeti gubitak. Zbog zastarjele zakonske regulative koja ne prepoznaje toliko snažne punionice kao odvojena mjerna mjesta, nego ih veže uz građevine, prema aktualnoj tarifi koju propisuje HERA za mjerna mjesta iznad 20 kW snage plaća se vršna tarifa od 44 kune po svakom kilovatu. Dakle, vlasnik superbrze punionice može biti dužan 2000 kuna za jedno punjenje, što se u pravilu ne događa jer su takva mjesta vezana uz veće objekte koja rijetko imaju upaljene sve potrošače, zato ostane dovoljno zakupljene snage i za priključenje vozila. To zakonsko rješenje, primjerice, država bi mogla ispraviti, no čini se da u ovom trenutku nema dovoljno sluha za to. Općenito, kako su Lideru ispričali uključeni u taj biznis, tržište je u ovom trenutku prilično otvoreno, gotovo se svatko može lako uključiti u razvoj infrastrukture ako ima dovoljno novca ili odgovarajuću lokaciju. Kako je ustvrdio Dino Novosel iz HT-a, urbane top-lokacije mogu vratiti investiciju u punionicu u roku od tri godine. Biznis funkcionira tako da vlasnik lokacije investira u infrastrukturu i punionicu, pri čemu one ostaju u njegovu vlasništvu, a operatoru prepušta brigu za na.

Tvaranje potražnje za određenim poslovima, investicijama ili jednostavno potrošnje u pojedinim gospodarskim granama nije novost za Europsku uniju. Najsvežiji je primjer takve intervencije GDPR, odnosno General Data Protection Regulation, koji će mnogim poslovnim subjektima nametnuti obvezu da angažiraju posebne zaposlenike za zaštitu podataka, tzv. DPO-ove (data protection officer). Prema procjenama međunarodnih udruga profesionalaca za zaštitu podataka, samo u EU ta bi regulacija mogla otvoriti 28 tisuća novih radnih mjesta; tražit će se profesionalci s ekspertizom u europskom i nacionalnom zakonodavstvu koje regulira zaštitu podataka. GDPR će od svibnja 2018. zamijeniti direktivu o zaštiti podataka koja je sada na snazi.

Najpoznatiji primjer u kojem politika EU stvara potražnju određene vrste svakako su obnovljivi izvori energije. Europska direktiva o obnovljivim izvorima propisala je obvezu da do 2020. potrošnja energije iz obnovljivih izvora naraste do udjela od 20 posto u ukupnoj potrošnji. U tu su svrhu članice trebale izraditi i akcijske planove s konkretnim ciljevima, a u međuvremenu su se dogovorile i da će do 2030. težiti da potrošnja iz obnovljivih izvora naraste do 27 posto ukupne. Naravno, obveza potrošnje iz obnovljivih izvora značila je da mora rasti i ponuda, odnosno investicije u taj tip proizvodnje energije, koji je samostalno još nije bio dovoljno tržišno kompetitivan. Zbog toga je EU dopustio članicama da formiraju privremene sustave državnih potpora, što je u Hrvatskoj rezultiralo naknadom za proizvodnju iz obnovljivih izvora energije na računu za električnu energiju. Cijela situacija pak stvara potražnju za novim tehnološkim rješenjima u iskorištavanju energije obnovljivih izvora, ali i njezinom pohrani.

Među interesantnijim sličnim politikama EU jesu tzv. Demand-side Policies for Innovation, čiji je cilj potaknuti potražnju za tehnološkim inovacijama. Od 2014. EU razvija tu politiku u šest područja, od primjene ICT inovacija u transportu preko obnove zgrada i solarne energije do inovativnih energetskih rješenja u zdravstvenom sektoru.

Ipak, najpoznatiji su primjer stvaranja nove potražnje (bili) razdjelnici. Doduše, EU je samo tražio da se izmjera potrošnja toplinske energije u zgradama individualizira po kućanstvu, a Hrvatska je to protumačila kao obvezu kupnje i ugradnje razdjelnika, što je izazvalo velike polemike. I dok su velike zgrade već morale ugraditi razdjelnike, obveza je za ostale zasad ukinuta.