Objekti koji se nalaze na pomorskom dobru ne mogu biti u privatnom vlasništvu. Zbog sporosti administracije njihovim je korisnicima nemoguća misija napraviti na objektima bilo kakav zahvat koji podrazumijeva i dozvole koje je ovlašten dati vlasnik.
Već neko vrijeme svekolika se javnost istodobno zabavlja i biva ogorčena svime što se događa u vezi s pomorskim dobrom. I to je jedno od područja u kojima se već jako dugo čeka na novi zakon, redaju se radne skupine, nacrtni i prijedlozi… A dok se čeka ionako loše stanje postaje sve lošije, toliko loše da je gotovo bolje biti bivši nego aktualni koncesionar na pomorskom dobru. Treba se samo sjetiti cijele afere u vezi s najpoznatijom plažom na Jadranu (Zlatni rat u Bolu na Braču) i dugogodišnje ‘sapunice’ na Žnjanu u Splitu, gdje mnogi ugostitelji ‘uredno’ rade u velikim objektima iako im u odobrenju (ako ga uopće imaju) stoji površina prostora dovoljna za smještaj možda dva hladnjaka.
Poseban problem je što je svima jasno da se, pod tim uvjetima koji su propisani, vjerojatno baš nitko ne bi odlučio na ulaganje iznad razine hladnjaka za prodaju sladoleda. Tu su i problemi s već ‘famoznim’ turističkim zemljištem, glede čega se sada ponovno najavljuje za jesen potpuno novi zakon. Ako nam stvarno treba novi zakon, zar ne bi trebalo nekoga prozvati tko je usvojio, naravno i predlagao i nalagao neka rješenja?
Nekako se uvijek ponadamo da će se broj problema smanjivati, da ćemo moći hvaliti vlast na raznim razinama, ali, nažalost, nikako da dodemo do te faze. Problemi kao da izviru na svakom ‘kantunu’. Prije par dana sjedili smo na ručku u jednom poznatom hrvatskom turističkom biseru, u restoranu u kojemu je udaljenost od stola do mora najviše pet metara i djeluje kao da je jedini problem koji postoji što raditi ako dođe malo jača plima. Hrana je stvarno izvrsna, po-\n
sluga iznadprosječna, vidi se da se vlasnici stvarno ozbiljno skrbe o svojem objektu. Međutim, kada se malo dublje uđe u razgovor s informiranim osobama, dobije se potpuno druga, nažalost, mnogo ružnija slika. To uopće nije njihov nego državni objekt, iako je po pretvorbi (bio) njihov i uredno je unesen u temeljni kapital. Građen je još u bivšoj državi, lijepo je uklonjen u okoliš, uredno posluje i valjda se od prometa u smislu davanja namirnica i lokalni i državni proračun.
No gdje je problem. Objekt je na pomorskom dobru i kao takav ne može biti u privatnom vlasništvu. Odgovoran gospodarstvenik, makar i bio uredno uknjižen u zemljišnim knjigama, makar i zna da nije riješeno pitanje naknade za oduzeto vlasništvo, zna da to (više) nije njegovo. To znači da za bilo kakav ozbiljniji zahvat (veći od npr. promjene stolica i/ili stolova) koji podrazumijeva i dozvole koje je ovlašten tražiti vlasnik ili po vlasniku ovlaštena osoba treba ili (pokušati) prikriti podatak o pomorskom dobru ili dobiti od države sve potrebne ‘papire’ (ugovor, koncesiju, odobrenje…), što je (barem u kratkom ili razumnom roku) gotovo nemoguć zadatak jer državu tu izgleda ne radi (gotovo) ništa.
