Rok za isplatu novca od zakupa poljoprivredne zemlje treba produljiti

Novi zakon o poljoprivrednom zemljištu predviđa da država u zakup da privatnu zemlju koja se ne obrađuje, a da se novac čuva za vlasnika. No ako on ne zatraži isplatu za pet godina, gubi ga.

Novi zakon o poljoprivrednom zemljištu poslan u saborsku proceduru ima nekoliko novosti, od kojih je jedna prodaja državnoga poljoprivrednog zemljišta. No ja bih nešto o drugoj novosti, onoj da će država dati u zakup neobrađeno poljoprivredno zemljište u privatnom vlasništvu ako su vlasnici nedostupni ili imaju nepoznato boravište. Ovo mi je zapelo za oko jer je upravo Lider prije godinu (ili malo više) predlagao slično rješenje. Naime, prema Prijedlogu zakona (čl. 14. i 15.), Agencija za poljoprivredno zemljište može radi zaštite tla, okoliša ili ljudi dati u zakup na rok od pet godina poljoprivredno zemljište u privatnom vlasništvu koje se ne održava pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju. Podaci o tome poljoprivrednom zemljištu objavljaju se na oglašnoj ploči i web-stanici jedinice lokalne samouprave na čijem je području zemljište te web-stanici Agencije, a evidenciju toga poljoprivrednog zemljišta vodi Agencija.

Vlasnik zemlje dobit će odštetu po tržišnoj cijeni koju će procijeniti procjenitelj, a ako je nedostupan ili ima nepoznato boravište, novac od zakupa uplatit će se u njegovu korist na poseban račun Agencije. Sredstva se umanjuju za troškove krčenja i privođenja namjeni poljoprivrednog zemljišta, troškove provedbe postupka davanja u zakup i održavanja računa te za porez na dohodak. Vlasnik zemljišta može u svakom trenutku zatražiti isplatu uplaćenog novca na ime zakupnine; ako ne zatraži isplatu u roku od pet godina, izdvojena sredstva raspoređuju se u državni proračun (25 posto), županijski proračun (10 posto) i općini ili gradu (65 posto). Dakle, ponavljam, Lider je predlagao nešto slično, jedina je razlika što nismo predložili koji je to za vlasnika zemlje rok za preuzimanje novca od zakupa. No to ne znači da je prijedlog Ministarstva poljoprivrede loš jer ako ćemo pravo, bila bi šteta da novac zauvijek leži na nekom računu i da se ne iskoristi. Ipak, nekako mi se rok podizanja novca u roku od pet godina čini prekratkim s obzirom na okolnosti s kojima se naše društvo suočavalo u prošlom, pa i ovom stoljeću.

Mnogo je tu iseljenika i njihovih potomaka koji su možda i zaboravili da imaju komad zemlje u Hrvatskoj; s druge strane, nećemo si lagati, mnogo je i Srba koji su se iz ovih ili onih razloga odesli u Srbiju ili drugamo poslije ‘Oluje’. Često putujem Kordunom, posljednjih godina i Dalmatinskom zagorom, i imam priliku vidjeti mnoga zapuštena poljoprivredna područja, stare kuće koje propadaju i pitanje je zna li im se uopće vlasnik. Tu dolazimo do drugog problema, gomile neriješenih zemljišnoknjžjih podataka, i pitanje je, ako je netko otišao pa umro, je li održana ostavinska rasprava, da ne govorim o tome da imamo i takve podatke u gruntovnici u kojima piše da su vlasnici i dalje oni koji su umrli još u Austro-Ugarskoj.

Zbog svih tih složenih postupaka povezanih s upisom u zemljišne knjige, a u kojima i država snosi velik dio krivnje, kao i zbog svih tih ljudskih sudbina u kojima su se odeljavale cijele obitelji, a ne samo pojedinci, od Dalmatinske zagore preko Like, Banovine i Korduna do Slavonije, treba produljiti rok vlasnicima poljoprivrednih zemljišta za preuzimanje novca od zakupa s pet godina na barem deset. Sve je drugo, naveo sam, u redu i šteta je što to prije nismo učinili.