Četvrti stupanj rizika

Ishitrena reakcija ministrice Divjak o odgodi maturalaca u Španjolsku pokazala je koliko panično reagiramo na nešto što će sve više biti naša svakodnevica. A to je nesigurnost zbog džihadističkih napada.

No ubrzo je Ministarstvo vanjskih poslova korigiralo ministricu Divjak uravnoteženim priopćenjem u kojemu, u skladu s procijenjenim rizikom, preporučuje građanima koji putuju u Španjolsku povećan oprez, izbjegavanje mjesta na kojima se okuplja više ljudi i ažurno praćenje informacija o sigurnosnom stanju. A ono je u Španjolskoj na visokom stupnju rizika, na četvrtom od mogućih pet stupnjeva terorističkih rizika. Jednako kao što je bilo i u trenutku kad su rezervirana maturalna putovanja. A jednako je rizično putovati i u Francusku, Belgiju, Njemačku, Nizozemsku, Švedsku… Naime, džihadizam je učestalošću i raširenošću terorističkih napada unio strah i nesigurnost u samo srce Europe.

Ipak, ima i nešto dobra u ishitrenoj reakciji ministrice Divjak. Pokazala je koliko panično i nepripremljeno reagiramo na nešto što će sve više biti naša svakodnevica – a to je nesigurnost, osobito povećana nesigurnost od džihadistički motiviranih terorističkih napada. Reagiramo onako na prvu loptu: ‘Ne idemo mi onda tamo.’

No kamo to da ne putujemo i kamo da onda putujemo da bismo bili sigurni? Da ne putujemo u Barcelonu, nego se npr. uputimo u Pariz ili Bruxelles? Upravo je na tim odredištima lekcije islamskog radikalizma upijao imam Abdelbaki Es Satty: prvu je poduku primio navodno u francuskom zatvoru, a poslije je išao na ‘doškolovanje’ u radikalizirane briselske kvartove. Prema dosadašnjim spoznajama u istrazi, imam Es Satty bio je idejni vođa napada u Barceloni, no zapravo su teroristi planirali nešto mnogo veće i razornije – napad plinskim bocama. Navodno je cilj trebala biti poznata Gaudijeva katedrala u Barceloni, najveća katolička crkva na obalama Sredozemlja. No zbog neznalačkog rukovanja imam Es Satty je, čini se, raznio sebe i tajno sklone u svojih učenika, zato je napad kombija u središtu Barcelone bio ‘ad hoc’ opcija, plan B.

Vozač kombija Y. Abouyaaqoub u pokušaju bijega nije stigao do Pariza ili Bruxellesa. Ubila ga je španjolska policija. No na svakom od tih odredišta, kao i na mnogima drugima, postoje deseci ili čak stotine sljedbenika, globalno povezanih i koordiniranih, koji su spremni sjesti u kombi ili kamion i postati oružje za ubijanje nevjernika. Znači li to da nećemo ići u Pariz? Ili da nećemo ići u Bruxelles, službenu prijestolnicu EU? Ili možda nećemo ući ni u jednu crkvu, a osobito katedralu, čak ni kao turisti, jer su katolički vjerski objekti među omiljenim metama džihadista?

A nakon što izučavajući malo model ponašanja islamičkih ekstrema naučimo da su i krate i seksualni delikti nad nevjernicima i nevjernicama njihovo lako oružje, svojevrsni tečaj za vježbenike u pokazivanju dominacije nad kaurima, možda više nećemo ići u Importanne centar u Zagrebu? Jer se ondje nedavno dogodio pokušaj seksualnog nasilja nad devetnaestogodišnjom djevojkom. Možda nećemo ići ni kući jer je druga žena napadnuta u svome stubištu u zagrebačkim Dugavama? Možda nećemo nasilne slati u zatvor nakon što saznamo da su upravo zatvori jedno od najvećih središta u kojima radikalni islamisti vrbuju sljedbenike?

Ili ćemo osvijestiti sigurnosne rizike u kojima živimo, prilagoditi im svoje ponašanje i državnu sigurnost, naučiti nositi se s njima? Kao što su, primjerice, naučili Izraelci. Moram priznati da bi me jako iznenadilo da kao društvo i država tako brzo progledamo. Naslušat ćemo se mi još: ‘A kamo da putujem, kamo da putujem?’ Sve dok se više doista ne bude imalo kamo putovati.