Već sam nekoliko puta sâm sebi obećao da više neću čitati što na društvenim mrežama objavljaju oni koji se deklariraju kao ekonomski liberali, neoliberali ili libertarijanci. Čast iznimkama, ali većina (najčešće ekonomisti natuščici) toliko pojednostavljuje stvari i za sve rješenje vidi u ‘slobodnom tržištu’ da nije lako razumjeti kako intelektualac može biti zarobljen u neku dogmu do te razine da je ne propituje. Ne uspjevam ih ignorirati. Evo, prije nekoliko dana jedan od njih dijeli savjete kako pomoći poljoprivrednicima. Protivi se poticajima, nametima na uvoz, subvencioniranim kreditima. Iako priznaje da kao ni političari nema pojma što poljoprivrednicima treba, u nastavku posta nudi rješenja. Političari bi trebali zapovjediti sređivanje zemljišnih knjiga, smanjiti broj ljudi u birokratskom aparatu koji ‘rade’ za dobrobit poljoprivrednika, riješiti probleme Petrokemije, Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, smanjiti broj gradova i općina… I ‘riješiti se državnog zemljišta na kojem raste korov; transparentno ga dajte onima koji ga žele koristiti, a ne dilajte ispod stola’.
To je tipičan primjer (neo)liberalnog aktivizma. Činjenica jest da je nesposobna i neefikasna država previše zastupljena u odnosu na tržište. Ali krajnje je naivno očekivati da je rješenje u tome da bi političari htjeli provesti ta nuđena ‘genijalna i jednostavna rješenja’. Sve u ostapbenderovskom stilu ‘ideje naše – benzin vaš’. Ako se i prihvatiti da takva ili slična pojednostavnjavanja mogu dati rezultate, ostaje činjenica da je posljednjih četvrt stoljeća pokazalo da politička kasta u Hrvatskoj ne želi provoditi recepte koji bi značili smanjenje moći te iste političke kaste. Može se do-goditi smjena generacija političara, ali politički po-mladak nije različit od seniorske ekipa. Iznerviran besmislenošću bombardiranja neostvarivim prijedlozima, sad je teško ne skliznuti u sarkazam pa priupitati sve te velike znalce jednostavnih rješenja znaju li tko su bili Henri Saint-Simon, Charles Fourier i Robert Owen. Nisu glumci. Nisu pjevači. Čak ni sportaši. To su najpoznatiji pripadnici škole utopijskog socijalizma iz prve polovine 18. stoljeća. Ti socijalisti utopiisti ostali su zapamćeni po neprovedivim idejama. Sad bi se moglo reći da u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća imamo (neo)liberale utopiste. Ali da se iz sarkazma ipak vratimo konstruktivnosti, evo drugog pristupa. Treba priznati da su ovdašnji liberali, neoliberali, libertarijanci (jedan se duhovito deklarira kao retroliberal) puni elana i srčanosti. Očito imaju i dosta slobodnog vremena. Pa neka onda na praktičnom primjeru pokažu da su spremni iskoristiti blagodati tržišta.
