Vlada pokušava uvesti porez na nekretnine jer to piše u programu reformi osmišljenih u EK-u. Ministar Tolušić pokušao je zaštiti domaću poljoprivredu mjerom koja nije napisana kao reforma. Rezultat – isti održava tanku parlamentarnu većinu u Saboru. I da su mu to trenutačni prioriteti. No ako se želi potvrditi kao istinski lider i vizionar, uskoro mora smisliti (ili naći one koji su to u stanju) nešto originalnije od Nacionalnoga programa reformi na 127 stranica. Ne mislim da od pokušaja provođenja većine onoga što je ondje zapisano treba odustati. Ali to ni izdake nije dovoljno da bi zadobio respekt u općoj javnosti. Od njega još nismo čuli tri motivacijske rečenice iz kojih će se vidjeti neki njegov iznenađujući prioritet. Koji će znati dobro braniti, biti sposoban uvjeriti većinu da je to ono što nam treba i za što ćemo se boriti. Nešto ćemu će podrediti sve druge važne stvari. Nešto što će biti suto kroz koje će se prosijavati i ideja o porezu na nekretnine i zaštita poljoprivrednika.
Što bi to moglo biti? Ispručavam se svima kojima sam već dosadan s mantrom o izvozu, ali upravo bi to mogao biti lajtmotiv premijera ove zemlje. Danas čak i ekonomisti koji deset godina nisu napisali riječ ‘izvoz’ pišu članke otkrivajući neočekivani generator rasta BDP-a. Da premijer kao cilj postavi radikalno povećanje godišnjeg rasta izvoza i da stane iza cilja da će do kraja mandata npr. broj tvrtki koje izvoze s oko 17.000 dignuti na npr. 20.000, e, to bi dobro PR-ovci mogli upakirati u motivacijski paket za najširu javnost. U tom slučaju porez na nekretnine ne bi bio nikakav prioritet, a ministar poljoprivrede umjesto protekcionističkih mjera smišljao bi i provodio (s pomoću svih drugih ministarstava) mjere za povećanje izvoza poljoprivrednih proizvoda. Ili da se kao prioretet svih prioriteta postavi dizanje mirovina i bolje zdravstvo za sve. Pa je onda druga premijera rečenica kako će se ‘svi dodatni porezni prihodi nastali izvozom i rastom BDP-a usmjeravati isključivo u povećanje mirovina i jeftinije i bolje zdravstvo’. Naravno, u ovoj zemlji ima mnogo pametnijih ljudi koji bi mogli naći druge motivacijske prioritete. Kojima bi zajedničko moralo biti to da nije riječ o redistribuciji postojećeg bogatstva ili prihoda, nego o usmjerenom dijeljenju ostvarene dodane vrijednosti.
