Hyundaijev najmanji model posljednjih je godina proglašavan najboljim malim automobilom. U njemu ima sasvim dovoljno prostora, okretan je u gradskoj vožnji, a može i sasvim solidno ‘povući’. Štedljiv je i nakrcan opremom, pa se može preporučiti u svakoj kombinaciji gradske vožnje i otvorene ceste.
Moram priznati da sam se s podosta skepsa uopće na testiranje Hyundaija i10, poučen vozačkim i suvozačkim iskustvima iz malih, gradskih automobila. Sa svojih gotovo sto kilograma težine i visinom od 185 centimetara u većini automobila iz te klase osjećao sam se pomalo neugodno i stješnjeno, pa i klaustrofobično. Međutim, ovaj mali Korejac bio je više nego ugodno iznenađenje. Kao da sam sjeo u automobil koji je bar za ‘jedan broj’ veći.
A dizajnerski čarobnjaci u Njemačkoj (što pokazuje orijentaciju na europsko tržište) uspjeli su postići da se i iza takvog vozača može normalno sjediti (ako baš nije u pitanju dvometraš). Ali ipak, nisu li tri naslona za glavu na stražnjim klupama previše? Tek kad smo isprobali, uvjerili smo se da slogan ‘najveći mali auto’ s pričom o pet odrašlih osoba u vozilu dugom samo 367 cm (širina 166 cm, visina 149 cm) nije proizvođačev marketinški trik. A uz to ide i najveći prtljažnik u klasi od 252 litre, koji se preklapanjem stražnje klupe širi na 1042 litre.
Pa ako netko pomisli da toliko prostranstvo mora imati žrtvu u izgledu, vara se. Naime, u kompaniji su svjesni da se čak 31 posto kupaca odlučuje za neki od Hyundajevih modela zbog dizajna, što je dva posto više od prosjeka automobilne industrije. Potvrda tome je i što je i10 dobitnik i prestižne dizajnerske nagrade Red Dot, a od devet boja u ponudi, posebno impresivno djele crvena (passion red) varijanta koju smo vozili u kombinaciji s crnim detaljima na karoseriji i u unutrašnjosti.
U tom cjenovnom razredu unutrašnjost ne krase skupi materijali, ali u i10 nema više traga nekadašnjoj bolji Hyundaija, koji kao da je u starijim modelima dokazivao jeftinost izvedbe. Ovdje tog dojma nema. Naprotiv! I sve je baš tamo gdje treba biti, da oku bude ugodno, a rukama praktično i nadohvat. Dakle, možemo krenuti.
Kratak hod peterostupanjskog mjenjača kao da je prilagođen vožnji u prometnim špicama, s mnogo kočenja, startanja i promjena brzine. Ovaj Hyundai okretan je, startan i pregledan i očekivano se dobro snalazi u gradskoj vožnji, a neočekivano je tih za svoju klasu.
To se potvrđuje i na otvorenoj cesti, gdje korejski malošan može povući i do 170 kilometara na sat. No još je važnije što putna brzina može biti i viša od 140 km/h jer i na toj razini vozač osjeća da sigurno vlada vozilom, što nije uvijek slučaj kod tako malih automobila. Ni motor testnog i10 od 1250 ccm, s 87 konjskih snaga (postoji i slabija opcija od 1000 ccm i 66 ‘konja’) na toj se brzini posebno ne napreže, niti to odaje prevelikom bukom, pa je i na najvećim brzinama moguće normalan razgovor među suputnicima. Za puni komfor vozaču nedostaje tek središnja konzola da odmori ruku u dužoj vožnji.
Iako je daleko od sportskog automobila, i10 uvjerio nas je da ima dovoljno daha za prestizanje na osjetljivim brzinama na dvosmjernim cestama. Također, vrlo elegantno i bez ‘jamačanja’ prelazi preko neravnina na otvorenoj cesti, pa i preko neugodnih zagrebačkih ležića, a bez problema će, prema potrebi, ‘skočiti’ i na rubnik, što može biti velika komparativna prednost za parkiranje u Zagrebu. Lagano i meko upravljanje moglo bi posebno odgovarati ženskoj ruci, što nam je i potvrdila iskusna vozačica, koja je za ovaj i10 imala samo riječi pohvale.
