Prave štete od požara u Dalmaciji vidjet će se tek sljedećih godina, a odnose se i na izmaklu dobit. Preostaje utvrditi postoji li protupravnost koja je uvjet da netko odgovara za štetu. Već se pokazalo da su radnje i propuštanja države apsolutno protupravni.
Ovaj srpanj obilježen je brojnim požarima, i to nije nikakva posebna rijetkost ni u našoj državi, ali ni u brojnim drugim državama. Najaktualniji (srećom, možemo govoriti u prošlom vremenu) u Hrvatskoj veliki je požar u blizini Splita koji je obuhvatio 4,5 tisuće hektara zemljišta, od kojega je čak 20 posto poljoprivredno zemljište i smatra ga se među najvećim u ovom stoljeću. Danas, desetak dana nakon toga, svjedočimo uobičajenim političkim prepucavanjima, ali i činjenici da je veliko područje u okolici Splita žalostan primjer spaljene zemlje. Bezbrojna izgorena ili nagorena stabla, automobili i teretna vozila stravičan su prizor. Sada kada se stanje smirilo nameće se i pitanje je li tko odgovoran za nastalu štetu i ako jest, tko, pod kojim uvjetima i u kojoj visini. To je bitno za svakoga, ali nekako posebno za brojne poduzetnike koji su oštećeni, a među njima su najbrojniji poduzetnici u poljoprivredi (većinom se radi o vinogradima i maslinicama) i turizmu (praktično je riječ o tisućama smještajnih jedinica).
U hrvatskom pravu odštetna odgovornost uređena je u Zakonu o obveznim odnosima iz 2005. Pojednostavljeno, mora postojati šteta, štetna radnja, uzročno posljedična veza ili kauzalni nekus između štete i štetne radnje te protupravnost. Šteta je umanjenje postojeće imovine, spriječavanje njezina povećanja i tzv. neimovinska šteta. Postojeća imovina uopće nije sporna, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović iznio je procjenu da se radi o šteti (bez šuma) od 42,4 milijuna kuna. To je velik iznos, ali iskustvo kaže da tijekom vremena može samo rasti, nikako se smanjivati. Pravi je problem u tome što se uopće ne iznose (očito i ne uračunavaju) podaci o izmakloj dobiti iako je jasno da i ta šteta ne samo da postoji nego je sigurno golema. Novi nasadi maslina pun urod mogu dati tek nakon najmanje 5-7 godina, a do tada se umjesto dobiti događa samo trošak obrađivanja bez ikakvog prihoda. Kod vinove loze je slično, vrlo često još i sporije dolazi do uroda. Riječ je i o gubitku tržišta, jer ne očekuje se da bilo koji kupac ostane vjeran poduzetniku koji je priličen na pauzu od najmanje pet godina. Kod poduzetnika u turizmu stanje je samo naizgled bolje jer je većina zgrada ostala neoštećena. Međutim, stvarno je stanje bitno drukčije i prave štete će se vidjeti tek dogodine i u godinama koje slijede, a odnose se i na zgrade kojima se požar nije ni približio. Treba se pitati tko želi ljetovati s pogledom na spaljenu zemlju.
Štetna radnja je naravno požar, odnosno ljudska radnja koja je dovela do požara, a ta radnja može biti i pasivna, dakle propuštanje da se što učini. Kauzalni nekus također je jasan, netko je nešto učinio ili propustio učiniti, to je dovelo do požara, a požar do štete. Jedino preostaje utvrditi postoji li protupravnost, koja se gotovo uvijek traži kao uvjet da netko odgovara za štetu. Svatko je dužan učiniti ono što je razumno moguće da se šteta spriječi ili ako već nastane, da ne bude veća od one na koju se može svesti. To vrijedi za svakoga, ali u slučaju požara posebno za državu i za jedinice lokalne samouprave na koje je zakonom država prenijela obveze izuzimajući ih prije mnogo godina iz sustava ministarstva unutarnjih poslova. Objavljeni su podaci prema kojima je posljednja velika nabava tehnike bila prije 16-17 godina, a svi smo vidjeli, nije pretjerano, muzejske primjerke kamiona i automobila koji su na raspolaganju vatrogascima. Porazni su podaci o tome koliko je npr. u posljednjih pet ili deset godina učinjeno na planu probijanja putova, stvaranju tv. tampon-zona i uopće svemu što požar može spriječiti, a ako ipak plane, barem umanjiti štete. Još izgleda poraznije što je zakonodavac potezom pera prebacio nadležnost za vatrogastvo s MUP-a na jedinice lokalne samouprave, što je uzrokovalo potpuno necentralizirane aktivnosti, ali i još jedan stvarno velik problem: svaka jedinica lokalne samouprave samostalno odvaja sredstva i one bogate to uglavnom rade dobro, ali zato mnoge druge to čine na razini koja je daleko od zadovoljavajuće. Upravo zato imamo muzejske eksponate, upravo zato sve ovisi o pojedincima i grupama, a to je tako kada se ne ustroji dobar sustav. Ako jest tako, a nažalost jest, onda je netko na razini države donio potpuno pogrešnu odluku i vjerojatno pokušavajući državi nešto uštedjeti uzrokovao na drugoj strani višestruke gubitke.