Prijepori o načinima poticaja proizvođača energije iz obnovljivih izvora u ljetnoj su sezone utihnuli. Najavljaju se sudski procesi. Svi kao da brane prava zagrebačkih taksista. Sve skupa opće europski je prijepor, za koji nekoliko zemalja traži odgovor (neke su ga i našle), a kod nas završava u raspravi koja je politička opcija više kriva za nastalu situaciju. Naravno, najlakše je političkim grupama koje i nisu bile u prilici odlučivati o bilo čemu.
Vizija da jednoga dana Hrvatska bude promotor i prvak održivog razvoja sjajna je, a još je bolja misija o izgradnji ekološki održivog društva temeljenog na učinkovitom korištenju resursa i niskougljičnom razvoju.
Još od 2007. godine svjedoci smo više ili manje uspješnih pokušaja poticanja proizvođača energije iz obnovljivih izvora. Kao i obično, postupno dođe vrijeme da se kupci upitaju kada je kraj vremena za poticanje. Oni pak koji primaju poticaje svoju ekonomiku vide u poticajima na duge rokove. Tako smo nakon poznate podjele kvota za poticaje koje je podijelila jedna vlast, druga se pobunila, a sada već treća ne zna kako iz toga izaći. Hrvatske obveze bile su planirane i veće nego što su odobrene, a svejedno se teško nose s realnim mogućnostima. Nije samo u pitanju politika kvota i sredstava potrebnih za to, jer ipak bez obzira na izračune dolazi do povećanih troškova. Još je ozbiljniji problem tehnoškog i ekonomskog uravnoteženja takvih sustava. Cijena uravnoteženja u svakom je slučaju mnogo veća od iznosa koji se odlijevaju plaćanjima proizvođačima elektroenergije. Ali to je sudbina bilo kojeg neuravnoteženog sustava koji ima i ciljeve koji se ispunjavaju nezavisno od ukupnog cilja.
Kada se pristupilo takvom programu, u EU bilo je jasno da će biti problema, a neke zemlje koje su na taj program potrošile mnogostruko veće iznose od Hrvatske već su počele mijenjati politiku. I njima je bilo preskuplo. Kod nas je nažalost još uvijek rasprava o sustavu koji se mora napustiti, ali ne tako da ga se uništi, već da ga se prilagodi novom vremenu. U tome je osnovna razlika u traženju izlaza iz tog prije nekoliko godina u EU kreiranog programa. Nama je važnije tko je kriv, a ne gdje je izlaz.
Od svega eventualno nastojimo uskladiti se s gotovim, već donesenim europskim propisima. Zato nije loše spomenuti izlaze koje je ostvarila njemačka regulativa, uz napomenu da i sami ističu kako je sve to potraga za općeprihvatljivim rješenjem. Uveli su aukcije za obnovljive izvore i time su zamijenili administrativno postavljene premije. Sve je dovelo do znatno nižih cijena te do vrlo visokih stopa realizacije projekata.