Kako ostvariti ekonomski rast? Treba samo dohvatiti zvijezde

Gospodarski rast postaje eksponencijalan i jednostavno eksplodira onda kada društvo ‘pogleda prema zvijezdama’ i počne razmišljati kako će zemlja izgledati za pedeset, sto ili petsto godina. I tu se priča počne komplicirati jer Hrvatska nema ograničenja u resursima, ljudima, zemlji, kapitalu, investicijama, nego upravo u viziji.

Nigdje nisam pročitao da će se usporedno s njom voditi i gospodarska koja bi na stotinu novih akademskih građana s područja STEM-a trebala ponuditi dvjesto radnih mjesta. Zato će rezultat kurikulne reforme biti izvoz besplatnoga ljudskog kapitala iz Hrvatske u Europsku uniju.

U 2017. prosječna plaća u Hrvatskoj iznosi 792 eura, a u, primjerice, Češkoj 837 eura, Njemačkoj 2270 eura, Italiji 1762 eura te Sloveniji 1074 eura. Izjave ‘I mene je iznenadio proračunski deficit’ ili ‘Hrvatsko gospodarstvo oporavljalo se prema stopi od tri posto’ istovjetne su meteoalarmima o toplinskim udarima. Samo je nestručnjake mogla iznenaditi informacija o proračunskom deficitu jer formula za rješavanje proračunskog deficita dječja je igra: jednostavno prestanite trošiti, smanjite javnu potrošnju i deficit nema. Prebacite teret zdravstvenih, obrazovnih i drugih usluga (povećanje cijena energije i svega čega se dosjetite) na građane i, gle čuda – nema proračunskog deficita. Još se dosjetite ubaciti nekoliko novih poreznih nameta i eto vas u proračunskom suficitu pa ćemo često moći čitati naslove poput ‘Proračunski suficit i mene je iznenadio’. Zabavno, ali samo onima koji nisu stručnjaci ili ekonomisti.

Pogledajte malo statistiku: Hrvatska je 1998. imala suficit u proračunu od 882 milijuna kuna i stopu rasta BDP-a od 2,1 posto, a godinu poslije u proračunu je deficit od čak 2,8 milijardi kuna uz pad BDP-a od 1,5 posto. Pitanje za milijun dolara: kamo je 1999. nestalo 3,6 milijardi kuna i 3,6 posto rasta? Za one koji su, nažalost, završili ekonomske studije i nešto znaju o sindromu ‘dohvati zvijezde’ čitanje takvih tekstova daleko je od zabave. Kurikulna reforma ‘per aspera ad astra’ – nitko ne dvoji da je to nacionalno pitanje i svi želimo da naša djeca bolje i kvalitetnije studiraju, no čini se da je to kod nas samo pedagoško pitanje, ne i ekonomsko. U masi medijskih tekstova nigdje nisam pročitao da će se usporedno s kurikulnom reformom voditi i gospodarska. Na stotinu novih akademskih građana s područja STEM-a gospodarstvo treba ponuditi dvjesto radnih mjesta. Koji gospodarstvo? Naše? Svakako, kad četvrtina hrvatskoga gospodarstva ne bi bila ‘Zimmer frei’, a ta djelatnost, nažalost, ne treba stručnjake iz STEM-a. Koji će onda biti konačni rezultat kurikulne reforme? Izvoz besplatnoga ljudskog kapitala iz Hrvatske u EU, ali takav naslov nigdje nisam pročitao.

Kako to spriječiti? Pa to ne može biti tako teško: kako se bude provodila reforma obrazovanja, provodit će se i reforma gospodarstva prema visokotehnološkoj industriji koja će zapošljavati naše mlade stručnjake. Ohrabrujuće zvuči da nema matematike. Jeste li kada razmišljali koliko godina prosječnome Hrvatu sa 792 eura prosječne mjesečne plaće treba da dostigne njemačkih 2270 eura? Guverner HNB-a natknuo vam je odgovor u prošlo-tjednom izlaganju, ali takvi odgovori nisu se našli na naslovnicu. Zašto nije bilo naslovnice ‘Prosječnomu Hrvatu s prosječnom plaćom u 2017. trebat će 25 godina da dostigne njemački standard’ (ako za to vrijeme Njemačka ostane zamrznuta u ovoj godini)? Provjerimo guvernerov izračun: da dostigne 2270 eura koje danas ima prosječni Nijemac, uz početnu razinu od 792 eura prosječnomu Hrvatu trebat će 35 godina uz stopu rasta plaća od tri posto na godinu. Dakle, guverner je ‘fulao’ za nepunih 10 godina. Kako vam se sada čine naslovi ‘Proračunski suficit i mene je iznenadio’ ili ‘Nastavlja se gospodarski rast Hrvatske’ kad znate da ćete trebati čekati 35 godina uz prosječnu godišnju stopu rasta plaća od tri posto da dostignete prosječnu plaću koju prosječni Nijemac, zamrznut u 2017., ima danas? Siguran sam da osjećate leptiriće u trbuhu i da će vas, kad sljedeći put budete čitali zabavne naslove poput ‘Proračunski deficit i mene je iznenadio’, ‘Nastavlja se gospodarski rast Hrvatske’, zabaviti kao ljetni romani. Osim ako niste ljubitelj ZF-a. Zašto? Zato što je godišnja stopa rasta prosječnih nadnica u posljednjih 10 godina u Hrvatskoj bila 1,5 posto.

Vjerojatno ste pomislili da je tekst mlade novinarke bio samo ‘lucky guess’? Promislite ponovno, pogledajte Strategiju razvoja turizma RH do 2020. U Mjeri 6. spominje se aktivna fiskalna politika u turizmu i ‘kontinuirano sagledavanje mogućnosti za smanjenje fiskalne pre- sije’. Sad pogledajte Zakon o izmjenama i dopunama zakona o porezu na dodanu vrijednost: ‘povećanje stope na 25 posto za ugostiteljske usluge’. Ovdje nema govora o tome je li trebalo ili nije povećati stopu na 25 posto u ugostiteljstvu (nakon intervjua da se ne poveća u smještajnim kapacitetima), nego o neusklađenosti dviju strategija. Bilo bi zanimljivo napisati članak ili doktorsku disertaciju prema istoj metodologiji za usporedbu svih donesenih nacionalnih strategija kao što je to učinila mlada novinarka, vjerujem da bi znanstveni doprinos bio zajamčen i disertacija uspješno obranjena. No to je neka druga tema. Uspoređujemo li institucionalni i sveobuhvatni razvoj Velike Britanije od 1200. do 1500. s modernim razvojem nakon 1800., vidjet ćemo da su temelji razvoja u 13. stoljeću bili istovjetni, a u nekim segmentima i bolji nego danas, primjerice niže porezne stope, stabilne financije i nizak javni dug, stabilan tečaj te sloboda tržišta rada, dobara, kapitala. Pa ipak je od 1200. do 1500. rast BDP po stanovniku iznosio samo 0,17 posto na godinu, a nakon 1800. taj je rast bio iznad jedan posto na godinu. Nakon svih istraživanja danas nismo bliži odgovoru na pitanje zašto se neke zemlje razvijaju brže, a neke sporije. Nakon svih pregledanih istraživanja uvjeren sam da je razlog u tome što je iskra gospodarskog rasta osim fundamentalnih i (ne)fundamentalnih čimbenika, nužnih izvora ekonomskog rasta, u viziji budućeg svijeta i vizionarstvu lidera tih zemalja u određenome povijesnom trenutku.

Drugim riječima, gospodarski rast postaje eksponencijalan i jednostavno eksplodira onda kada društvo ‘pogleda prema zvijezdama’ i počne razmišljati kako će zemlja izgledati za pedeset, sto ili petsto godina. I tu se priča za Hrvatsku počne komplicirati jer ona nema ograničenja u resursima, ljudima, zemlji, kapitalu, investicijama, nego upravo u viziju zemlje za pedeset, sto ili petsto godina, koja većinu političara (čast iznimkama) ne zanima, nego viziju Hrvatske gleda kroz četverogodišnji mandat (ili, u najboljem slučaju, osmogodišnji). Nažalost, u Hrvatskoj nitko ne gleda prema zvijezdama jer smo svi davno odustali dohvatiti ih. No možemo to promijeniti jer sve ovisi o nama samima. Gospodarski rast i dostojanstven životni standard uživat ćemo onda kad svi zajedno pogledamo prema zvijezdama.

Strategija razvoja turizma do 2020. spominje ‘kontinuirano sagledavanje mogućnosti za smanjenje fiskalne presije u turizmu’, a Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o porezu na dodanu vrijednost za ugostiteljske usluge stopa PDV-a povećana je s 13 na 25 posto.