Lucijan Carić, partner u tvrtki DefenseCode, ističe da bez arhivske kopije podataka, ‘backupa’, korisnici su osuđeni na propast. Nakon toga dolaze druge mjere zaštite kao što su razne vrste alata za prepoznavanje malicioznih programa i rješenja za kontroliranje odjeljivanje od interneta preko servera sustava M.E.Doc, ali je spriječen. Ukrajina je taj grijeh pripisala ruskim hakerima, ali bez obzira na to tko stoji iza napada, najbolje ih je spriječiti. Računalni stručnjaci tvrde da će takvih napada biti sve više te treba onemogućiti širenje virusa.
No iskustvo pokazuje da boriti se sa zločudnim računalnim programima nije nimalo lako. Povijest djelovanja računalnih virusa počinje 1982. kad se pojavio prvi, nazvan Elk Cloner. Otad su računalima diljem svijeta harali raznorazni virusi, a kako se razvijala tehnologija i oni su postajali sofisticiraniji. Malwarei, ransomwarei, spywarei i adwarei ne napadaju samo računala, nego sve digitalno povezane uređaje: mobitele, kamere, redomate, semafore… i čine štetu gdje god stignu. Računalni virusi podjednake nevolje zadaju privatnim, javnim i poslovnim korisnicima računala i ostalih pametnih uređaja. Sigurnost računalnih sustava nužna je jer svaki napad može izazvati veliku štetu. Svi, i male i velike tvrtke, pa i privatni korisnici računala, imaju sličnu zaštitu, ali velike tvrtke su u prednosti jer arhiviraju podatke pa im je lakše pokrenuti poslovanje nakon kibernetičkog napada.
Lucijan Carić, stručnjak za zaštitu informatičkih sustava, investitor i partner u DefenseCodeu, tvrtki specijaliziranoj za sigurnost aplikacija, ističe da se industrija zaštite računalnih sustava bori sa sve naprednijim virusima, a posebno se teško nosi s ransomwareima. Ističe da poslovni korisnici, posebno srednje i velike tvrtke, mogu imati složene i distribuirane informatičke sustave koji zahtijevaju dodatne mjere zaštite, pogotovo mrežnog sustava, kao i sustava za povezivanje na internet. No mjere zaštite računalnih sustava i programa slične su jer se i privatni i poslovni korisnici mogu koristiti i koriste istim mjerama zaštite.
Jednaka je šteta koju zločudni programi nanose na privatnim računalima i informatičkim sustavima velikih kompanija, no u umreženim poslovnim sustavima maliciozn softver može se brzo proširiti, zahvatiti mnogo računala i tako proizvesti znatne direktnu i indirektnu štetu. U oba slučaja ugroženi su podaci i funkcionalnost informatičkog sustava. Funkcionalnost je vrlo važna jer danas tvrtke uopće ne mogu raditi ako ne radi njihov informatički sustav. Čak i ako je sustav djelomično kompromitiran, to i dalje može ugroziti poslovanje cijele tvrtke. Za razliku od individualnih korisnika, tvrtke, pogotovo veće, u pravilu imaju riješeno arhiviranje podataka, pa iako gube vrijeme za povrat podatka, te podatke najčešće imaju očuvane. Individualni korisnici vrlo često nemaju arhivirane podatke i u takvim ih incidentima najčešće gube sve, privatne i poslovne.
Prema Carićevim riječima, maliciozni programi u tehnološkom su smislu i dalje samo programi (softveri). Bez programa kompjuterski sustavi, koji su namijenjeni njihovom pokretanju, samo su hrpa beskorisnog željeza. Računalni sustav sam po sebi ne može prepoznati razliku između programa i utvrditi koji je program ‘dobar’, a koji maliciozan. Postoje posebni sustavi, programska i hardverska rješenja koji su napravljeni kako bi prepoznali maliciozne programe. No svi takvi sustavi zasnivaju se na iskustvu iz prošlosti, pa čak i ako upotrebljavaju napredne heurističke modele koji bi trebali prepoznati i dotad nepoznate prijetnje. Informatički kriminalci iskorištavaju to ograničenje zaštitnog softvera i stalno izmišljaju nove i naprednije prijetnje i očito je da industrija zaštite nema dovoljno dobar odgovor, pogotovo za ransomware, koji je uspješno aktivan već godinama.