Zovu je kraljicom ‘selfieja’, boginjom sebeljublja, ultimativnim narcisom i pionirkom nadrealizma. I ne, ne radi se o autorici zbirke ‘selfieja’ znakovita imena ‘Selfish’, poznatoj reality-zvijezdi Kim Kardashian, a ni o jednoj njoj sličnoj starleti koja se klanja vlastitu liku, već o dami koja je javnost druge polovice 19. stoljeća ostavljala bez teksta. Grofica Castiglione, rođena kao Virginia Oldoini, svoj je život, a i novac posvetila slavljenju vlastite ljepote. Od 1856. do 1895. fotograf, vlasnici studija Mayer&Pierson, snimili su više od četiri stotine njezinih visokostiliziranih portreta. Danas taj broj možda izgleda kao tričarija, ali valja uzeti u obzir da su njeni suvremenici rijetko stajali pred fotoobjektiv, a neki za života nisu ‘okinuli’ niti jednu jedincatu fotografiju jer su one tada ulazile u kategoriju visokoluksuznih proizvoda.
Grofičina opsijena vlastitim izgledom i potreba da ovjekovječi svoju vrlo privlačnu vanjštinu i danas je predmetom analiza. Njene su fotografije izložene u muzejima, a stručnjaci se pitaju je li riječ o patologiji, umjetnosti, fetišizmu, vojserizmu, potrebi za izazivanjem čudoredne javnosti ili grofica ima potpuno iste potrebe kao i moderan čovjek samo što umjesto ‘selfieja’ okida profesionalne fotografije, i to samo jer si ih je, za razliku od svojih suvremenika, mogla priuštiti. No s obzirom na to da većina nisu portreti ‘nasmiješi se u fotoaparat i reci ptičica’, već se ona za snimanja kostimirala, ulazila u uloge te eksperimentirala na granici kića i nadrealizma, čini se da je grofičin hobi ipak mnogo više od pukog ‘selfiranja’.
Virginia Oldoini rođila se 1837. godini u bogatoj firentinskoj obitelji. Sa samo 17 godina obitelj ju je udala za grofa Castiglionea koji je, brzo se pokazalo, požalio što je oženio tu mladu, bogatu ljepoticu. Ne samo da ga je grofica varala na svakom koraku (navodno su joj i seksualni apetiti bili neobuzdani) nego ga je bacila u toliko trošak da je na koncu bankrotirao. Par se razveo.
Dopunom Zakona o postupku fiskalizacije u prometu gotovinom RH prelazi s dosadašnjeg načina provođenja fiskalizacije s pomoću za to predodređenih aplikacija na sustav putem programskih rješenja i elektroničkog sustava ePorezna, što pridonosi boljoj kontroli i pravodobnijem prikupljanju podataka.
Prvog dana srpnja u Hrvatskoj na snagu stupa inovirani zakon kojim se uređuje postupak fiskalizacije u prometu s gotovinom, čime tema fiskalizacije ponovno postaje aktualna. Zakoni o fiskalizaciji kao zakoni koji uređuju rad s blagajnama i porezom na dodanu vrijednost pojavljuju se prvi put u Italiji i Poljskoj potraj 80-ih godina. Iz tih istih zakona ubrzo se razvija i sam postupak fiskalizacije putem fiskalnih printera koji su s pomoću interne memorije mogli pohranjivati podatke o poslovanju i obveznicu su bili dužni ispisati sve račune upravo putem fiskalnih pisača. Taj sustav fiskalizacije još je najrasprostranjeniji na području Europe (Italija, Švedska, Španjolska, Francuska i dr.), posebice među istočnoeuropskim zemljama (npr. Grčka, Makedonija, Crna Gora, Mađarska, Albanija i dr.).
Zakonima o fiskalizaciji određuje se postupak fiskalizacije u prometu gotovinom, točno se definiraju obveznici fiskalizacije i određuje način nadzora nad provedbom zakona. Sam postupak fiskalizacije u prometu gotovinom definira se kao skup mjera koje su dužni provesti obveznici fiskalizacije u svrhu nadzora nad gotovinskim prometom.
Projekt fiskalizacije u Hrvatskoj počeo je 2013. radi kontroliranja protoka gotovine te reduciranja udjela sive ekonomije. Činjenicu da je Hrvatska uspješno uvela novi sustav fiskalizacije putem online softverskih rješenja potvrđuje i zanimanje drugih zemalja za preuzimanje i uvođenje sličnih rješenja. Tako je moguće izdvojiti Sloveniju, koja je uz minimalna odstupanja u cijelosti preslikala hrvatski model provođenja fiskalizacije, a njoj su se pridružile i Srbija te Češka, koja predstavlja prekretnicu u širenju takvog načina provođenja sustava fiskalizacije na veće države Europske unije. Za sada je obvezu elektroničke fiskalne blagajne uvela Austrija u 2015., dok se njezino uvođenje očekuje i u Njemačkoj potraj 2017. godine.
No Hrvatska u 2017. kreće korak dalje. Dopunom Zakona o postupku fiskalizacije u prometu gotovinom RH prelazi s dosadašnjeg načina provođenja postupka fiskalizacije s pomoću za to predodređenih aplikacija na sustav putem programskih rješenja i elektroničkog sustava ePorezna, što dodatno pridonosi boljoj kontroli i pravodobnijem prikupljanju podataka.
Inovirani zakon kojim se uređuje postupak fiskalizacije u prometu s gotovinom stupa na snagu 1. srpnja 2017. Taj zakon donosi određene novosti u odnosu na prvotni koji je stupio na snagu 2013. Najveća je novost to što se ukida status malog obveznika fiskalizacije, odnosno uvodi se obveza primjene fiskalne blagajne u poslovanje obrtnika koji dohodak plačaju paušalno, osim onih koji ne obavljaju samostalnu djelatnost, već ostvaruju dohodak od imovine. Što laički govoreći znači da se broj obveznika fiskalizacije proširuje za 10.000 do 20.000.
Obveznikom fiskalizacije prema novom zakonu smatra se fizička osoba obveznik poreza na dohodak po osnovi samostalne djelatnosti prema odredbama zakona kojim se uređuje porez na dohodak te pravna osoba koja se smatra obveznikom poreza na dobit prema zakonu kojim se uređuje porez na dobit za sve djelatnosti za koje je, prema odredbama posebnih propisa, obveznik ispunjavanja računa za isporuku dobara ili obavljanje usluge.
Dakle, inoviranim zakonom, uklanjanjem statusa malog obveznika fiskalizacije, uvodi se obveza primjene fiskalne blagajne u poslovanje obrtnika koji dohodak plaćaju paušalno. To u praksi znači da se novi obveznici moraju prilagoditi postupku fiskalizacije izdavanja računa tako da ih izdaju putem elektroničkih naplatnih uređaja.
Prilagodba na novi način poslovanja donosi dodatne izdatke u obliku jednokratnih troškova (nabava potrebnih uređaja) te konstantnih troškova pretplate na fiskalne blagajne koji u prosjeku iznose od 100 do 200 kn mjesečno. Nadalje, obveznici fiskalizacije dužni su primijeniti programa rješenja koja im omogućuju postupanje prema zakonskim odredbama, a dužni su i dostavljati svoje podatke te svaki izdani račun Poreznoj upravi putem sustava ePorezna. Tim novitetima obveznici iznimno ovise o tehnologiji i internetskim vezama, što dovodi u pitanje pismenost obveznika u navedenim područjima. Javlja se i pitanje dostupnosti internetske veze na svim područjima na kojima se obavljaju djelatnosti unutar kojih je potrebno provoditi postupak fiskalizacije.
Osim toga, zakonom se predviđaju i stroge kazne za nepoštovanje odredbi. Naprimjer, kaznom od 30.000 kn do 500.000 kn bit će kažnjeni obveznici koji instaliraju programska rješenja koja nisu kompatibilna s definiranim postupcima provođenja postupka fiskalizacije, zatim za nedostavljanje potpunih podataka o poslovnim prostorima ili ako obveznik izdaje račune koji ne sadržavaju u cijelosti sve zakonom određene potrebne podatke i slično.
Još jedna od novosti jest i to da nadzor fiskalizacije sada osim Porezne može provoditi i druga tijela, čime se dodatno osnažuje kontrola provedbe zakona.
Obveznikom fiskalizacije i dalje se ne smatraju oni koji obavljaju neku od sljedećih djelatnosti: prodaja karata ili žetona za cestovni lokalni linijijski prijevoz putnika u javnom prometu u skladu s odlukama jedinica lokalne samouprave te prodaja karata i žetona u zračnom, željezničkom i linjskom obalnom pomorskom prometu, naplata cestarine, punjenje naftnim derivatima aviona na avioservisima, prodaja vlastitih poljoprivrednih proizvoda na tržnicama i otvorenim prostorima, prodaja proizvoda ili usluga u poštanskom prometu, zaprimanje uplata za sudjelovanje u igrama na sreću i zabavnim igrama, prodaja robe ili usluga putem prodajnih automata, pružanje bankovnih usluga i usluga osiguranja, vođenje središnjeg depozitorija nematerijaliziranih vrijednosnih papira i središnjeg registra financijskih instrumenata, ostvareni prometni evidentirani preko mjernih instrumenata (električna energija, plin, voda, javne komunikacijske usluge i slično), od energetskih, komunalnih, elektroničkih komunikacija i drugih pravnih osoba, provođenje zdravstvene zaštite (sudjelovanje u troškovima zdravstvene zaštite do pune cijene zdravstvene usluge kod izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite i izdavanja lijekova na recept).
