Kad sam bio velik, vidio sam…, bio sam…, mogao sam… Rečenica je to koju je izgovorilo gotovo svako trogodišnje dijete, a plod je mašte uobičajene za tu dob. Djeca maštom stvaraju novi, vlastiti svijet i to nije nimalo loše. Treba ih pustiti maštati jer što im mašta bolje radi, to će se poslije lakše snažiti u životu. U svijetu iz mašte dijete postaje netko drugi, suočava se s onim što bi željelo biti i rješava ‘problem’. U mašti je sve moguće, ona daje djetetu osjećaj važnosti i podiže mu samopouzdanje. Roditelji ni slučajno ne smiju omalovažavati dječji svijet mašte ili ga na bilo koji način ograničavati. Mašta nema veze s laži, ona je uvod u razvoj kreativnog mišljenja. Maštanje djetetu daje potpuno slobodu, ono vlada svojim malim svijetom i kreira ga prema vlastitoj volji, mjeri i želji. Što je mašta bujnija, to su priče nevjerojatnije, a dijete ne treba ometati u doživljaju svijeta koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Nije riječ o iskrivljenoj percepciji, nego o slobodi izražaja utemeljenoj na vlastitom iskustvu malog bića, koje maštajući svijet odraslih povezuje sa svojim skromnim životnim iskustvom i željama. Pustite dijete neka mašta, oslobodi se vremena i prostora te bude samo sebi središte svijeta. To je put do slobodnog i kreativnog djeteta, koje će u ranoj dobi pomoću mašte riješiti svaki svoj ‘problem’, a tijekom odrastanja kreativno se postavlja prema stvarnosti.
Dijete maštajući razvija kreativno mišljenje, što utječe na njegov intelektualni razvoj, suočava se s ‘problemima’ koje treba riješiti da bi stiglo do cilja i u mašti uvijek pronalazi izlaz. U mašti su svi problemi rješivi i nema nikakvih prepreka. Neke situacije iz stvarnog života koje ne shvaća ili koje ga opterećuju, dijete može ‘kontrolirati’ maštajući, što se pozitivno može odraziti ako je u stvarnosti doživjelo negativne emocije. Budući da mašta ruši granice, dobra je kao terapija nesigurnoj i traumatiziranoj djeci jer može pokazati što se događa s djetetom u realnom svijetu. Neka su djeca već u ranoj dobi sposobna smisliti zanimljive priče, na što svakako utječe i to koliko roditelji razgovaraju s njima. No nekima nije lako maštati i ne treba ih agresivno poticati na to jer mašta djetetu mora izazvati ugodu, a sve što je nametnuto podliježe pravilima, koja mašta ne trpi. Djeca s kojim su roditelji od rođenja komunicirali govorom, pjesmicama, pričanjem priča i čitanjem slikovnica više maštaju, imaju bujniju maštu, bogatiji rječnik i lakše uče nove pojmove.
Rana komunikacija s djetetom vrlo je važna jer utječe na emocionalni i intelektualni razvoj djeteta, olakšava učenje, spoznaju i socijalizaciju. Djeci već u prvim danima života treba pjevati pjesmice, a oko prve godine pokazati i slikovnice koje sadrže opipljive slike kako bi dijete moglo povezati riječi s likom sa slike. Osim čitanja slikovnica, roditelji mogu pričati izmišljene priče ili, ovisno o dobi djeteta, čitati mu klasične bajke poput ‘Crvenkapice’, ‘Vuka i tri praščića’, ‘Snježuljice’… Čitanje pozitivno utječe na razvoj dječjeg mozga i što mu više čitate, ono će s vremenom uživjeti se u radnju priče te postavljati pitanja, čime će razvijati mišljenje. Osim pričanja priča ili čitanja slikovnica, dijete ih treba samo doživjeti, čemu će pridonijeti listačanje, objašnjavanje što je na slici i što lik koji slika predstavlja trenutačno radi. Čitanje bajki i ostalih praktičnih slikovnica, a takvih je sve više i obrađuju razne životne situacije, od usvojene djece, do gubitka mliječnih zuba, potaknut će dijete na usredotočavanje pozornosti na informaciju koju dobiva, kao i na to da se uključi u radnju kao jedan od likova, odnosno pomoću mašte doživi priču koju kreira prema svojoj volji, onako kako želi da radnja traje i priča završi.
