Nakon što su se žene izborile da ravnopravno uz muškarce sudjeluju u društvenom, političkom i poslovnom svijetu, sredinom prošloga stoljeća na red je došlo i pitanje ženske golotinje na plažama. Dotad su ženski kupači kostimi strogo skrivali grud, pupak i bokove, uglavnom su se nosili jednodijelni, a dvodijelni visokoga struka bili su rezervirani samo za ljepotice na filmskom platnu.
Godine 1946. francuski kreator Louis Réard odlučio je otići korak dalje pa je kreirao bikini, minimalistički dvodijelni kupači kostim koji se sastojao od gornjeg dijela u obliku trokutića i donjega koji je otkrivao pupak te s vrpcama sa strane gaćica. Uoči pariške revije nije mogao pronaći nijednu manekenku koja bi prodefilirala pistom u takvu odjevnom predmetu pa se snašao i angažirao striptizetu Micheline Bernardini. Izazvao je neviđeno zgražanje ćudorednih kritičara, ali i oduševljenje dijela ženske populacije primivši više od 50.000 pisama potpore.
Ipak, bikini je, dobivši ime po otoku Bikiniju u Tihom oceanu na kojemu je godinu prije testirana atomska bomba, tek osamdesetih postao trendi odjevni predmet za plažu. Reklamiranju oskudnijih ženskih kupačih kostima kao neprostačkih odjevnih predmeta uvelike su pripomogle upravo filmske dive i svjetski modni časopisi, među prvima Harper’s Bazaar i Vogue.
