Planiranje rute

Kada su saznali da se spremam na more biciklom, od Zagreba do Crikvenice, moji su se prijatelji i znanci podijelili u dvije skupine: jedni su mislili da nešto sa mnom nije u redu, a drugima je bilo žao što ne idu i oni. Prvima nikako nisam mogao objasniti svoje motive, a drugima nisam trebao ništa objašnjavati, sve je bilo jasno. Godinu ili dvije prije svoje prve vožnje biciklom na more, pokušao sam se popeti na Sljeme. Taj pokušaj završio je kod Pilane. Niže od starta legendarnog Cenera, odnosno u podnožju Medvednice, prije uspona od deset kilometara. Stao sam zato jer nisam mogao više, a nisam mogao više jer sam sâm sebe u to uvjerio. Bilo mi je teško voziti uzbrdo i zaključio sam da nema nikakve šanse da se tako mučim još deset kilometara pa je bolje da se na vrijeme okrenem. Drugi put uspio sam prijeći tri kilometara više, a treći put došao do vrha! Kako? Pa tako da sam se uvjerio da se nakon četiri ili pet kilometara uspona i dalje mogu uspinjati. I dalje sam bio živi i obje su me noge manje–više slušale. Par godina nakon toga popeo sam se dvaput na Sljeme u istoj vožnji. Ako sam mogao ja koji nikad ozbiljno nisam vozio bicikl i u svojim četrdesetima, onda možete i vi. Nakon nekog vremena vožnja uzbrdo istom cestom izgubila je draž pa mi je palo na pamet da odem biciklom na more. E, to je bio već pravi pothvat. Prvo je trebalo isplanirati kojim ću cestama voziti.

Od Zagreba do mora samo je par puteva tako da izbor nije velik, ali ga ipak ima. Činjenica je da se Karlovac jako teško može zaobići. Do Karlovca se može doći na dva načina. Kraći je i jednostavniji po staroj karlovačkoj preko Jastrebarskog. Drugi je nešto duži i s nešto više uspona preko Pisarovine. Upravo je razlika između ta dva puta tipična za planiranje rute. Što je cesta važnija, to je ravnija, a što je sporednija, to je više uspona. Starom karlovačkom do Karlovca su 53 kilometra s jednim usponom iza Rakovog Potoka, a preko Pisarovine je skoro 60 kilometara s dva uspona oko Bregane Pisarovinske. No sporedne su ceste daleko manje prometne i automobili voze znatno sporije pa je i osjećaj sigurnosti veći. Vožnja bicikla po staroj karlovačkoj, pogotovo do Jastrebarskog, u potpunosti je čin povjerenja u ljude. Vožnja normalnom biciklističkom brzinom dok vam se s leda približavaju automobili koji voze barem pet puta brže nikako nije ugodno.

Dok se ne naviknete. Upravo su ti ravni i kvalitetni dijelovi magistralnih cesta na kojima automobili voze brzo najugodniji. Naravno da prilikom postavljanja asfalta nikome nije palo na pamet proširiti cestu za pola metra i ucrtati bijelu ili žutu liniju. Sigurnosti mogu pomoći dvije stvari. Morate biti uočljivi, sa šarenom odjećom i stalno upaljenom stražnjom bljeskalicom te, kontraintuitivno, voziti dalje od ruba, bliže sredini ceste. Na taj način prilagodite automobiliste da vas obidu u širem luku ili uspore, a sebi ostavljate dovoljno mjesta na desnoj strani na koju možete skrenuti. Srećom, od kada vozim te duže rute prilično detaljno pratim sve izvještaje o nesrećama u kojima sudjeluju biciklisti i nisam primijetio nijednu u kojoj je biciklist bio nekakav putnik. Uglavnom je riječ o ljudima koji su se biciklom vozili po svom kraju.

Od Karlovca su tri puta prema moru. Magistralnom cestom broj 3 preko Delnica do Rijeke i Istre, cestom broj 23 preko Josipdola do Senja te nastavak ceste broj 1 preko Plitvičkih jezera prema Karlobagu i južnije. Do Rijeke i Senja je od Zagreba tim cestama oko 170 km, a do Karlobaga je već velikih 230 km. Za planiranje rute obvezno se koristite nekom aplikacijom posebno prilagođenom biciklistima. Google Maps za te svrhe nije dobar. Ja pratim mapmyride.com, a možete i connect.garmin.com, pogotovo ako imate Garminov uređaj, ili bikemap.net. I tako sam sa svojim planerom isplanirao rutu od Zagreba do Crikvenice balansirajući ukupnu udaljenost i količinu uspona. Samo su usponi bitni, nizbrdine su zanemarive. Usponi umaraju, jako. Nizbrdine ne odmaraju. Ako ste ikada upotrijebili GPS za neke dalje destinacije ili u područjima koja nisu savršeno pokrivena, znate i sami što mi se dogodilo. Ispred Karlovca sam završio na gradilištu preko kojeg se nije moglo proći. Od Vrbovskog do Delnica išao sam kraćim putem preko, za mene zloglasnoga, Jablana, ispred kojeg je pet kilometara strmine koja me natjerala da prvi put siđem s bicikla.

Drugi sam put sišao s bicikla na neoznačenoj cesti koja spaja magistralnu cestu 3 i Fužine i to kod mjesta Sleme. A Velebit sam prešao po vjerojatno najužoj cesti, koja je bila asfaltirana samo u tragovima i koja prolazi pored misteriozne Željezničke stanice Drvenik usred ničega i dvadesetak kilometara od mjesta Drvenik. Usput, silazak s bicikla normalan je i poželjan. Put je dugačak i snagu treba štedjeti, a ne rasipati na strminama. Razlika u brzini između pola sata ugodne šetnje uz bicikl i napornog biciklizma uzbrdo na putevima ovakve dužine ne osjeti se. Važno je doći do kraja, a ne doći brzo. Barem prvi put. Koliko je pripreme potrebno i kako možete znati da ste spremni preći cijeli put? Ja se počinjem pripremati dva do tri mjeseca prije planiranja vožnje. Vožnju uvijek planiram u lipnju ili srpnju kada su dani najduži i pokušavam krenuti prije šest ujutro kako bih bio siguran da ću završiti po danu. Pokušavam dva do tri puta na tjedan odvesti neke vožnje od kojih je barem jedna ili dugačka ili naporna. Recimo uspon na Sljeme ili stotinjak kilometara oko Zagreba. Deset do četrnaest dana prije puta odvozim dvostruki uspon na Sljeme, što je ukupnog penjanja kao i preko Velebita i tada sam siguran da neće biti problema sa snagom. Ti dugački treninzi potrebni su i da se provjeri i testira sva oprema, a od opreme su najvažnije biciklističke hlačice.

I tako nakon dana i dana treninga i sati i sati bicikliranja napokon sam došao na vrh uspona i preda mnom je poknuo pogled na prekrasni Kvarner i Jadransko more. Uistinu trenutak za pamćenje. Pogotovo kad znate da je dalje lako i da vas čeka ugodno spuštanje prema moru. Taman kad sam se krenuo spuštati, ispred mene na cesti – konj! Cestica je možda dva metra široka, a konjska stražnjica barem metar! Možda se samo meni tako činilo, ali bila je ogromna. Odmah sam se zaustavio. Zaustavio se i on i bacio pogled preko ramena na mene. Polako sam krenuo da ga obiđem stalno gledajući u stražnja kopita, ali isto tako je i on krenuo zadržavajući istu udaljenost od mene. Ponovno sam stao. Stade i on. Krenem, krene. Stanem, stane. Krenem brže, ubrza i on. Prrrrr, diha, uja, iššš, sve fraze konjskog jezika pokupljene iz filmova probao sam bez ikakvog efekta. Napokon mu je izgleda dosadilo gnjaviti umornog biciklista pa je skočio s ceste u grmlje. Iskoristio sam priliku i projurio pored njega ne osvrćući se. Mislim, konj, sâm ko duh. Na povratku sam vidio da su konji prilično uobičajena pojava na tom dijelu Velebita. Lutaju po šumama i livadama i nisam primijetio da itko pazi na njih. Još jedna misterija za purgera. Taj sam prvi put krenuo oko šest, a u Crikvenicu došao oko 21 sat. Uz mnogo zaustavljanja i dugi ručak u restoranu kod Delnica. Sada mi je potrebno manje od 12 sati za tih dvjestotinjak kilometara. I tjelesno i mentalno mnogo mi je teži povratak.