Ako ti se ne sviđa, ne idi

Radnik koji ima licenciju pri promjeni tvrtke mora ponovno ići na tečaj ako je opet želi ili ako novi poslodavac to traži. Promjene propisa donijele bi pogodnosti i takvim radnicima i poslodavcima.

Čitam Zakon o zaštiti na radu i stvarno je to jedan od onih zakona u kojima uvijek možeš naći nešto što bi se moglo ili poboljšati ili pak cijelu odredbu ukinuti. Sada sam našao dio koji govori o tečajevima za radnike koji dobivaju licenciju o zaštiti na radu. Ta licencija nije vezana uz radnika, nego uz poslodavca, i o tome nešto želim reći.

Prema sadašnjim propisima, organiziranje obuke i polaganja tečajeva o zaštiti na radu obveza je poslodavca. Ako radnik promijeni poslodavca kojemu također treba netko tko ima licenciju i zaposli ovoga koji je već prošao tečaj, to mu ništa neće vrijediti jer će tog novog već licenciranog radnika i novi poslodavac morati poslati na tečaj kako bi taj radnik ponovno dobio licenciju.

Primjerice, konobar koji mijenja poslodavca, a i dalje obavlja isti posao mora ponovno polagati tečaj za zaštitu na radu i zaštite od požara. Pritom poslodavac snosi troškove tog licenciranja i to je nepotreban bacanje novca. Rješenje bi moglo biti to da licencija bude vezana uz radnika, a ne uz poslodavca, tako da radnik, kada odlazi, ‘nosi’ sa sobom i svoju licenciju kod drugog poslodavca, pa ga taj drugi ne treba onda slati na novu edukaciju.

Znam da će sada neki reći da je mana toga što će sad prvi poslodavac morati ponovno slati nekoga na edukaciju, i to je točno. No kada se učvrsti taj sustav, onda će na tržištu poslodavci imati određen broj radnika s licencijom i tako će stvari sjesti na svoje mjesto. S druge strane, uvijek će biti određeni broj poslodavaca koji će morati slati dio radnika na tečaj i to je neizbježno.

Ima tu još jedna prednost; radnici s licencijom dobit će na cijeni i poslodavac će ih nastojati zadržati jer koliko god u nekom budućem vremenu (kada bi se unijele takve promjene) bilo licenciranih radnika, nikad poslodavac neće moći reći ‘ako ti se ne sviđa, idi, lako ću naći novog radnika s licencijom’. Dakle, ako dobro rezoniram, ovdje su svi na dobitku – i radnik koji dobiva novu vrijednost, ali i poslodavac koji ne mora opet plaćati tečaj za novog radnika koji već ima licenciju.

Ima tu još nešto. S obzirom na to da bi poslodavac i dalje plaćao tečaj za licenciranje radnika za zaštitu na radu, u Zakon bi se moglo uglaviti (ako bi se uvrstile prije navedene promjene) da je radnik dužan godinu (ili više, o tome se može raspravljati) ostati raditi kod tog poslodavca ili mu mora refundirati cijeli trošak licenciranja ako ode ranije, bez obzira otišao svojevoljno ili zbog izvanrednog otkaza (teške povrede propisa i discipline na radnom mjestu). Radnik ne bi morao refundirati novac samo u slučaju da ga poslodavac otpusti zbog viša zaposlenih.

Te bi se promjene bez problema mogle donijeti za radnike koji mijenjaju posao u srodnim djelatnostima. Primjerice, konobaru bi vrijedila licencija da se zaposli i u slastičarnici, a radniku koji je zaposlen u proizvodnji povrća vrijedila bi licencija i u proizvodnji začina. Za promjenu posla iz primjerice prehrambene industrije u metešku ostala bi sadašnja pravila jer opasnosti na poslu nisu slične onima kao kod konobara i slastičara. Ministarstvo rada i mirovinskog sustava trebalo bi razmisli o tim promjenama jer bi njima skinulo dio tereta natovarenog na poduzetnike, a kako čujem, i u državnoj službi ima onih koji misle tako.

U prošloj Pravdi pisao sam o tome kako je teško ući na tržište usluga autoškola. Naveo sam da ‘postoji jak autoškolski lobi koji brani ulazak novih igrača na tržište. Kao da je legaliziran kartel.’ Na početku teksta naveo sam da će se vjerojatno vlasnici autoškola naljutiti. Na tekst je reagirao stari znanac s kojim imam inače dobru suradnju tvrdeći da niti su kartel, niti su lobi: ‘Ako takvo što postoji, to nije u autoškolama. Štoviše, bili smo razjedinjeni i razbacani u više udrugama bez nekog utjecaja. Autoškole se pitaju uistinu otkud ti takve deplasirane informacije o lobiju ili kartelu autoškola’, pita me moj znanac napominjući da sumnja u nekog tko bi mi mogao biti izvor. Odgovaram mu: informacije su od onih koji su htjeli ući u taj biznis pa nisu mogli, a propisi koji im to onemogućuju najbolji su moj izvor.