Piše Boris Teški

U poplavi različitih stajališta i interesa neka su predložena rješenja ‘lex Agrokora’ koja su trebala donijeti jednaka prava svima (i znatno smanjiti sistemski rizik) preko noći nestala iz završnog teksta. Namjerno ili ne, ostaje nam da prosudimo sami.

Pravna sigurnost u ocjeni hrvatske konkurentnosti nedvojbeno je bitan parametar, a pravni aspekt slučaja Agrokor pokazuje kako s tim parametrom i dalje imamo problema. Slučaj predstavlja AWT-a samo je prva posljedica navedenih okolnosti. Uloga HNB-a, HANFA-e, AZTN-a i ostalih regulatora i dalje je tema, ali za nju nam treba mnogo više vremena. Možemo li se pokrenuti sami ili će nas poplava tužbi i međunarodnih sporova natjerati da to učinimo? No ljestvice konkurentnosti Svjetskoga gospodarskog foruma pokazuju na znatno bolju poziciju našeg turizma i potvrđuju moju teoriju da se danas u Hrvatskoj ulaže samo u monopole ili projekte za koje postoje prirodni i gospodarski resursi, a turizam zacijelo takve predispozicije ima (uzu sve zamjerke ostalim uvjetima poslovanja koje ta ista ocjena konkurentnosti donosi).

Bitna razlika u odnosu na dosadašnja ulaganja jest u tome da svi projekti stranih i domaćih investitora u turizam koji se realiziraju, ili koji su pred realizacijom, pokazuju kako se ne ulaže samo u povećanje smještajnih kapaciteta, već i u turističke proizvode, ili u smještaj rađen točno za određene ciljane skupine s jašnim zahtjevima i kriterijima. Ono što je godinama nedostajalo hrvatskom turizmu polako postaje stvarnost i povećava konkurentnost Hrvatske na međunarodnoj turističkoj sceni.

Moramo samo paziti da ne upadnemo u zamku Španjolske, Grčke i ostalih mediteranskih zemalja koje su građeci ‘marketinške’ proizvode počele gubiti identitet i jedinstvenost destinacije. Hrvatska je još specifična, ono što je Mediteran nekada bio, svidjelo se to nekima ili ne. Jedan od teško rješivih problema jest kronični nedostatak kvalificirane (sada već i nedostatak nekvalificirane) radne snage. Nažalost, i takvi trendovi ulaganja postaju polako upitni, jer pitanje turističkog zemljišta i koncesija za položajnu rentu nije riješeno te će buduća rješenja zasigurno imati utjecaj i na poslovanje tog sektora. Tragedija je da su nam pravila i troškovi koji opterećuju poslovanje za sve destinacije jednaki, bile one na vrhu Velebita, u zagorskim i slavonskim selima, ili Dubrovniku i Brijunima.

Zato se upravo u tom sektoru vrlo brzo može demonstrirati prava sektorska politika i donijeti ravnomjerniji razvoj turističke ponude i izvornih turističkih proizvoda na cijelom teritoriju Hrvatske. Izvornost je ključ u dugoročnoj politici diferencijacije turističke ponude na svjetskoj sceni, i treba biti i ugrađena kao ključan element ocjenjivanja i poticanja turističkih projekata i proizvoda. Sektorski poticaji, porezi, koncesije, regionalna politika i urbanizam trebaju uvažiti bitne razlike u zemljopisnom i klimatskom položaju turističkih kapaciteta, kao i njihovoj ulozi u regionalnom razvoju i očuvanju demografske strukture Hrvatske.

Pustimo li da nam veliki touroperatori kreiraju ponudu, brzo ćemo završiti u osrednjosti i cjenovnoj utakmici u kojoj znamo da ne možemo pobijediti. Trenutačne su diskusije o kategorizaciji u odnosu na taj problem zapravo trivijalne. Ako smo se uspjeli pokrenuti u turizmu, nadam se da ćemo uspjjeti u još jednom sektoru za koji imamo sve prirodne predispozicije, a to je proizvodnja hrane. Zašto ne uspijevamo, ostaje enigma, ali pravila ili problemi jednaki su. Pitanje koncesija za državnu zemlju, pitanje konkurentnosti malih gospodarstava, pitanje brendiranja i slično.

Upitno je trebaju li nam i ovdje strani investitori i je li put za uspjeh gradnja kapaciteta za proizvode ‘à la Parma’, ili je taj put proizvodnja kvalitetnih i autohtonih proizvoda i razvijanje njihove prepoznatljivost. Da me se ne bi pogrešno shvatilo, potrebno je i jedno i drugo, ali vjerujem u prepoznatljivu autohtonošću i kvalitetu kao jedini siguran put u budućnost.