Home / Biznis i politika / PIŠE KSENija PUŠKARIĆ

PIŠE KSENija PUŠKARIĆ

Poslodavac ne može nametnuti radniku da radi od kuće ako radnik na to ne pristane. No rad od kuće ima mnogo prednosti i za poslodavca i za radnika. Pritom poslodavci moraju znati da Zakon o radu ima niz stavki kojima regulira to područje i o tome voditi računa kad sklapaju takav ugovor sa zaposlenikom ili dodaju aneks ugovoru o radu. Važno je da ugovorom budu jasno definirana prava i obveze obiju stranaka.

Rad od kuće u hrvatskom je zakonodavstvu je još od 2003. U sadašnjem obliku (osnova Zakon o radu iz 2014.), zakonodavac je ukinuo niz ograničenja vezanih uz rad na izdvojenom mjestu rada, u nastojanju da olakša poslodavcima sklapanje tih ugovora, odnosno u nastojanju da proširi primjenu tog instituta.

Praktični razlozi za uspostavljanje tog oblika rada mogu biti raznovrsni. Nekad je rad od kuće nastojanje poslodavca da modernizira organizaciju rada, poveća produktivnost, smanji troškove, riješi problem manjka prostora. Ponekad je riječ o ‘povlastici’ koju poslodavac daje radnicima u svrhu zadržavanja određenih kategorija radnika ili kako bi omogućio radnicima da lakše uspostave ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Specifično za tu vrstu rada je da radnik ne radi u poslovnim prostorima poslodavca; već radi od kuće ili iz neke druge lokacije. Važno je naglasiti da je riječ o obliku rada koji pretpostavlja dogovor poslodavca i radnika – poslodavac taj oblik rada ne može nametnuti radniku bez njegove suglasnosti, niti je poslodavac dužan prihvatiti zahtjev radnika da radi od kuće. Takav rad može se dogovoriti u pravilu za sve poslove – u praksi riječ je o poslovima koji se mogu obavljati izvan prostora poslodavca uporabom informacijske tehnologije. Iznimku od tog pravila predstavljaju poslovi na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja. Radnici koji rade na izdvojenom mjestu rada izjednačeni su u svojim pravima s drugim radnicima koji rade na istim ili sličnim poslovima u prostoru poslodavca – to, između ostalog, znači da im poslodavac ne smije isplativati manju plaću.

Budući da ta vrsta rada predstavlja svojevrsnu iznimku od pravila, isti rad mora biti izričito predviđen individualnim ugovorom o radu radnika (bilo da se za isti rad sklapa novi ugovor o radu bilo da se zaključuje aneks postojećem ugovoru o radu). Zakon o radu izričito propisuje obvezni sadržaj takvog ugovora/aneksa te određuje da on mora – uz podatke koje sadržava svaki ugovor o radu – sadržavati dodatno podatke o: radnom vremenu; strojevima, alatima i opremi za obavljanje poslova, koje je poslodavac dužan nabaviti, instalirati i održavati; uporabi vlastitih strojeva, alata i druge opreme radnika i naknadi troškova u svezi s time; naknadi drugih troškova radniku vezanih uz obavljanje poslova te načinu osposobljavanja i stručnog usavršavanja radnika.

Vezano uz radno vrijeme treba naglasiti da se i na taj oblik rada primjenjuju zakonska ograničenja o prekovremenom radu, noćnom radu, stanci, rasporedu radnog vremena itd. Drugačije odredbe su moguće, ali se moraju izričito utvrditi individualnim ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom, posebnim propisom itd. Dakle, moguće je dogovoriti fleksibilno radno vrijeme (radnik sam određuje svoje radno vrijeme unutar ugovorenog punog ili nepunog radnog vremena – hoće li raditi ujutro / navečer ili samo ponedjeljkom i srijedom, u razdoblju ponedjeljak – petak ili raditi četiri dana na dan / pet dana osam sati na dan itd.).