KAKO ĆE HRVATSKI BIZNIS OSJETITI RAZDOR IZMEĐU SAD-a I EUROPE

Hrvatska kao i sve male zemlje promatra kako će se razvijati odnosi između velikih sila ne bi li se sama uspjela pravodobno prilagoditi. Istodobno razmišlja o tome kako i s kim provesti svoje ključne projekte poput LNG-a, Jadransko-jonskog naftovoda, kupnje borbenih aviona…

Dok je pozornost javnosti i angažman politike u Hrvatskoj zaokupljala kriza Agrokora, koja bi mogla završiti i sve izglednijim novim izvanrednim parlamentarnim izborima, svijet se bavi drugim, možda i važnijim, stvarima koje će, sigurno, utjecati i na Hrvatsku. Počelo je s Brexitom, a nastavilo se stupanjem novoga američkog predsjednika Donald Trumpa na dužnost koje je donijelo neke nove vjetrove na globalnu političku scenu. Njemačka premijerka Angela Merkel ustvrdila je da se na Ameriku više ne može osloniti i da se Europski moraju uzdati u same sebe, a Donald Trump prošlog je tjedna objavio da Amerika izlazi iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama.

Male zemlje zasad samo promatraju kako će se razvijati odnosi između velikih sila ne bi li se same uspjele pravodobno prilagoditi i istodobno razmišljaju kako i s kim provesti svoje ključne projekte o kojima će im sutra ovisiti sigurnost i energetska neovisnost. U Hrvatskoj je riječ o LNG terminalu, Jadransko-jonskom plinovodu i modernizaciji vojske – u kojima se na različite načine ogledaju utjecaji SAD-a, Europske unije i Rusije, triju od četiriju najvećih svjetskih političkih, vojnih i ekonomskih sila.

Svaka će zemlja u dućem razdoblju jačati kapacitete da samostalno odgovori izazovima vremena, ali nepredvidljivost je svakim danom sve veća. EU će zadržati načelnu liniju vođenja politike i inzistirati na, primjerice, napretku u međunarodnome kaznenom sudovanju, ljudskim pravima, održivom razvoju i okolišnoj politici, a Amerika gledati što joj je jeftinije za ekonomiju. Međutim, na kraju će se ipak morati naći zajednički jezik. Vjerujem da će se dignuti i javnost u SAD-u i tražiti modernizaciju politike. Svijet je multipolaran, velike su sile u odnosu konkurencije, a Hrvatskoj je bolje biti unutar EU i tako pojačati vlastite sposobnosti iskorištavanjem Unijina kapaciteta – rekao nam je Joško Klisović, saborski zastupnik SDP-a i nekadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova u Milanovićevoj vladi.

Predviđanjima da će nakon Brexit-a i druge članice napuštati EU predsjednik SAD-a je unatoč svojoj krilatici ‘America first’ unio novu bojazan u europsku i svjetsku javnost, pa tako i u ekonomiju. Za američke tvrtke zemlje EU najvažniji su gospodarski partneri. Koliki je razmjer gospodarskog odnosa između SAD-a i Europe, govore 5,5 bilijuna dolara komercijalne prodaje na godinu i 15 milijuna radnih mjesta na obje strane Atlantika uključenih u tu razmjenu. Svejedno, ni te brojke nisu bile dovoljne da se nastavi s Transatlantskim trgovinskim i investicijskim sporazumom (TTIP). U Američkoj gospodarskoj komori u Hrvatskoj (AmCham) upozorili su da su ‘na globalnoj razini kompanije zabrinute zbog neizvjesnosti povezane s budućim trgovinskim dogovorima između Ujedinjenoga Kraljevstva i EU, zato se suzdržavaju od ulaganja i odluka o lokacijama’. Klisović ne vjeruje da će više biti izlaženja iz EU jer je većina država samostalno preslaba na globalnoj sceni, osim nekoliko tradicionalno velikih.

Unatoč troškovima Brexita za sve upletene strane ima i onih kojima se poklopio s njihovim interesima. – Omco grupa u Engleskoj ima svoju tvornicu koju smo planirali zatvoriti, ali zbog Brexita odustali smo od toga jer nam je u novim okolnostima ta neprofitabilna tvornica prednost. Opstat će zadovoljavajući lokalne potrebe. Tako smo slučajno izbjegli učinak Brexita. U Rusiju smo mnogo izvozili; u jednom smo trenutku prije embarga na tom tržištu zajedno s onim ukrajinskim imali 17 – 18 milijuna eura izvoza. Embargo nas nije izravno pogodio blokadom robe, posljedica je bila smanjenje potražnje; nije se toliko trošilo staklene ambalaže, zbog čega je mnogo staklana bankrotiralo, a slijedom toga i nama se smanjila prodaja. Uočili smo da je nastao ekonomski savez između Kine i Rusije pa se više uvozilo iz Kine. Izvozimo mnogo u SAD. Ondje smo uspjeli stisnuti lokalnog konkurenta i preuzeti mu gotovo tržište – rekao nam je Darko Ranogajec, predsjednik uprave Omca Croatia.

Primjer te tvrtke ipak je iznimka, zato se valja nadati da racionalni argument kojim barata Klisović neće podlegnuti iracionalnim porivima. On smatra da Unija malim zemljama pruža zajedničke mehanizme koje mogu iskoristiti za ekonomski i društveni razvoj, odnosno za jačanje sigurnosti i obranu od raznih prijetnji. Kad je riječ o transatlantskoj suradnji, u AmChamu ističu da je ’70 godina transatlantske suradnje donijelo Europi i SAD-u, ali i globalnom gospodarstvu, rast i napredak koji se očituje u snažnu povećanju globalnog BDP-a od gotovo 40 bilijuna dolara’, zbog čega smatraju da je interes prejak da se političke turbulentcije ne bi mogle prevladati.

Naravno, sigurnost je najviše povezana s NATO-om, a za to se hrvatske oružane snage trebaju osvremeniti jer u suprotnome neće moći djelovati s svojim partnerima. A za to treba mnogo novca. – Amerikanci nam doniraju mnogo vojne opreme, a mi i na te donacije teško skupimo za plaćanje PDV-a. Takvo je, jednostavno, stanje hrvatskog proračuna. Služem se da proračun za obranu treba povećati na dva posto u skladu s NATO-ovim pravilima, na što apelira Trump. I sâm sam, kao član saborskog odbora za obranu, imao takvo stajalište. Zauzimam se za povećanje obrambenog proračuna, ali uz pametno fiskalno planiranje i strukturiranu potrošnju. Ako se vojska svede na ceremonije i protokole, to nije vojska. U nju treba ulagati, a ne svediti je na paradnu skupinu – rekao je Klisović. Vojni analitičar Igor Tabak podsjetio je na to da se Hrvatska na NATO-ovu samitu u Walesu 2014. formalno obvezala na izdvajanje dva posto proračuna za obranu, no upozorio je i da je unatoč tome i dalje velik raskorak između kvalitete, pa i vrijednosti, vojne opreme snažnijih i manje snažnih članica. Modernizacija OS-a velik je pothvat za svaku državu koji traži ozbiljno planiranje i financiranje jednako kao i gospodarski razvoj zasnovan na industriji, a ne samo na čistim uslugama. Prema Tabakovoj ocjeni, u Hrvatskoj se na svim poljima mnogo više govori nego što se…

Dva ključna projekta kojima bi se Hrvatska ucrta na energetsku i zemljovid – gradnja Jadransko-jonskoga plinovoda (IAP) i LNG terminala na Krku – ne idu na ruku Rusiji. Provedbom tih projekata, koji imaju političku, djelimično i financijsku potporu EU, smanjila bi se ovisnost Hrvatske i Europi o ruskom plinu. Dalje je u provedbi odmaknuo projekt gradnje plutajućega LNG terminala, za koji je odobreno 102 milijuna eura nepovratnih sredstava EU, a ukupna vrijednost projekta procijenjena na oko 363 milijuna eura. Izrađuju se tehnička dokumentacija, idejni i glavni projekt te studija o utjecaju na okoliš, a upućen je i zahtjev za koncesiju. Traje i iskazivanje interesa zakupaca za terminal, a ovoga ljeta trebao bi biti raspisan natječaj za nabavu broda i gradnju priveza s priključkom na transportni sustav plina. Konačna investicijska odluka trebala bi biti donesena sredinom iduće godine, a prvi plin, iz Katara, ali i drugih država, trebao bi krenuti najkasnije početkom 2020. Jadransko-jonski plinovod za sada ima samo političku potporu EU i regionalnih zemalja. Hrvatska ga je predložila za financiranje putem Europskoga fonda za strateška ulaganja (EFSU), a EU uvrstio na popis svojih projekata od zajedničkog interesa i za poboljšanje sigurnosti opskrbe plinom u Europi. Konkretna mobilizacija europskih sredstava za pripremu dokumentacije i realizaciju projekta do danas nema. IAP bi se spojio na Transjadranski plinovod (TAP), a trasom dugom 511 kilometara kapaciteta pet milijardi kubika na godinu u Europu bi stizao plin iz Azerbajdžana. Hrvatski dio od Splita do granice s Crnom Gorom dug je 252 kilometara, a procijenjena je vrijednost investicije 330 milijuna eura.

Bez čvrstih rokova i izvora financiranja jest i desetljeće stara ideja da Hrvatska treba zamijeniti svoju flotu starih ruskih borbenih aviona MiG-21. Premda su se povremeno pojavljivale i druge opcije, pa i novi ruski MiG-35, kao realni izbor i struka i politika nameću američki F-16 i švedski Saab JAS 39 Gripen. Cijena investicije varira ovisno o kompletnom opremi i kreće se do 70 milijuna dolara po avionu. Ako je vjerovati najavama, u kupnju se ide ove godine.

Slično kao sa sigurnosno važnim projektom modernizacije Oružanih snaga i uspostave njihove kompatibilnosti s NATO-ovim partnerima, energetski projekti koji se razvijaju u Hrvatskoj ili koje Hrvatska očekuje kompatibilni su s interesima zapadnih partnera. Uglavnom, Jadransko-jonski plinovod i Plinacrova gradnja preostalih interkonekcija prema istoku i sjeveru donijela bi Hrvatskoj vrijednu rentu za protok plina prema inozemstvu i nov izvor plina. Ali, kako upozorava Klisović, na tom projektu izravno se lome interesi EU i SAD-a s jedne strane te Rusije s druge strane. A pritom se i istočnoeuropske članice koje su se nadale Južnom toku protive Jadransko-jonskom plinovodu. Bivši državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike Ante Čikotić iz Mosta smatra mnogo važnijim projekt LNG terminala.

– Hrvatska vlada mora napraviti sve kako bi sačuvala projekt LNG terminala i pratila ritam definiran s Europskom komisijom i potencijalnim partnerima. Gradnjom LNG terminala korjenito se mijenjaju odnosi i tržišni odnosi, zato se bojimo da bi se, kao kompenzacija za izgubljeno u Agrokoru, mogao odgoditi LNG. Ukinuti ga ili odgoditi zbog razvoja događaja povezanih s Agrokorom i vlasnikom duga Sberbankom, ruskom državnom bankom, bio bi trajno loš potez jer više ne bismo imali drugu priliku. Ne smijemo popustiti pritisci jer Rusija nam je važna gospodarska partnerica i moramo razvijati suradničke projekte te jačati gospodarske odnose. Međutim, naši prijatelji Rusi moraju biti svjesni da Hrvatska nema alternativu, nego da se mora brinuti za svoju energetsku stabilnost i stvoriti podlogu za rast i razvoj gospodarstva te napokon postati faktor energetskih, pa tako i gospodarskih, stabilnosti ovog dijela Europe – rekao je Čikotić, upozorivši da se gradnjom LNG terminala pruža nova prilika za TE Urinj i riječku rafineriju, a mogla bi oživiti i Dinu Petrokemiju.

Na LNG terminalu jako inzistira SAD, koji ima interes u prodaji tog plina, ali interesa ima i Njemačka, koja bi mogla osigurati tehnologiju. No i Rusija raspolaže tom tehnologijom, a jačanje ponude plina ojačat će konkurenciju i oživiti potražnju, što opet odgovara i toj sili.

– Međutim, realna je opasnost da se LNG odgođi zbog Agrokorja jer gradnjom LNG-a cijena plina past će do 30 posto, takvo je iskustvo iz Litve. Zamišlite da cijene plina padnu za trećinu u cijeloj regiji, riječ je o milijardama eura koje su na kocki. Jadransko-jonski plinovod dio je dobre priče i treba nastaviti u tom smjeru. Ako se ovako nastavi, do 2020. Hrvatska će proizvoditi plina za jedva 25 posto potreba. Zato je Ina važna i svatko tko kaže da je nepotrebna, ne zna što govori. Ina osigurava dostupnost energetskog, što je možda i najvažnija tema reotkupa Molova udjela u njoj. Obnova rezervi plina i nafte, u koju Mol nije ulagao, nego je bušotine crpio do krajnjih granica, jedna je od najvećih realnih zamjerni Molu. Pravi test za ovu vladu bit će prihvaćanje novog zakona o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika koji smo poslali u e-savjetovanje. On je ključan da bi se potaknule investicije u plin i naftu te je alat za stvaranje nove naftne tvrtke u hrvatskim rukama ako predsjednik Vlade ne uspije ispuniti obećanje o povratku Ine dano na Badnjak prošle godine – istaknuo je Čikotić.

Malim državama poput Hrvatske nema druge nego iščekivati u okviru u kojem su se našle i pokušati iskoristiti ga što više mogu. Ako EU nametne agendu ‘Europe različitih brzina’, što očekuju da je moguće u Njemačko-hrvatskoj gospodarskoj komori, perspektiva se i onako realno neće previše promijeniti. Same države i njihove ekonomije i onako su važniji protagonisti i političke i ekonomske integracije nego što to može biti zajednička administracija.