Hrvatska na začelju EU

Sad nam trebaju transparentna slika tržišnih udjela pružatelja širokopojasnog interneta, komplet KPI-jeva za dosezanje zacrtanih ciljeva, sredstva, nositelji odlučivanja i stručnjaci koji će to provesti.

Dokle smo stigli u ispunjenju tih ciljeva? Prema pokazatelju DESI (Digital Economy and Society Index) kojim EU mjeri stupanj digitalizacije zemalja članica, Hrvatska je 2016. prema kriteriju dostupnosti, brzini i cijeni interneta bila zadnja. Zanimljivo, na tu polaznu točku panela kritički su se osvrnuli predstavnici HAKOM-a i HT-a, koji su proteklih godina bili ključni i odgovorni za modernizaciju internetske infrastrukture u zemlji. Doveli se u pitanje izbor i adekvatnost dimenzija koji čine indeks DESI, pri čemu bi neki drugi izbor dao bolje rezultate. Indeks DESI jednak je za sve zemlje članice, a uostalom nije jedini pokazatelj stupnja digitalizacije. Na sličnu nezavidnu poziciju upućuju i drugi indikatori, među kojima je i Akamai: State of Internet Connectivity, de facto standard za mjerenja u širokopojasnoj industriji. Prema Akamaiju, u četvrtom kvartalu 2016. u Hrvatskoj se surfalo po prosječnoj brzini od 8,2 Mbit/s, čime se zemlja pozicionirala kao 67. u svijetu. Pitanje skupog interneta objašnjavano je na panelu time da nisu u pitanju visoke cijene, već mala platežna moć građana. Rumunjska je zabilježila prosječnu brzinu interneta od 16,1 Mbit/s, Bugarska 15,6 Mbit/s, a Slovenija 14,0 Mbit/s. Rumunjska i Bugarska, koje imaju manju kupovnu moć, po cjenovnoj su dostupnosti interneta ispred Hrvatske. Rečeno je i da su velika ograničenja razvoju infrastrukture u neisplativosti ulaganja zbog male ili nepostojče potražnje, a jednako tako u sporoj administraciji i visokim nametima (pravo puta) pri izgradnji. Pitanje što je prvo, ulaganje u infrastrukturu ili postojanje potražnje, potpuno je pogrešno. Možete li neko naselje i industrijsku zonu zamisliti bez prilazne ceste i priključka struje i vode? E, tu danas treba dodati i sljedeću infrastrukturnu komponentu: brzi i pristupačni internet. To je preduvjet razvoja. A hoće li se u nekoj zoni razviti industrija, a time i potražnja za internetskim uslugama, ovisi o nizu čimbenika: industrijskoj politici, politici regionalnog razvoja, kvaliteti sudstva i birokracije, kama-tama i deviznom tečaju… jednom riječju kvaliteti upravljanja državom. Internet je pritom samo nužni preduvjet i ne treba ga kriviti ako za njime nema potražnje.

Naravno, sve to treba promišljati racionalno i odmjereno. Ali u ovakvim ulaganjima država je bolji investitor nego privatno poduzeće. Ono isključivo gleda profit, a državi je važan širi, dugoročni pozitivni utjecaj na gospodarstvo i društvo. Internet je ljudsko pravo, javni interes par excellence. Objašnjenja zašto je Hrvatska ozbiljno zaostajala u ulaganjima u internetsku infrastrukturu u posljednjih desetak godina mogla bi se tražiti u kolopetu okolnosti: da je mrežna infrastruktura iz javnog prešla u privatni monopol (u teoriji to implicira manja ulaganja, slabiju kvalitetu i više cijene), da nositelji politike nisu bili previše svjesni važnosti ovog problema, da regulatorna institucija nije adekvatno radila svoj posao, da je bila kriza… No to sad i nije previše važno. Kakva je sada situacija? Činjenica je da u posljednjih godinu-dvije stvari idu na bolje. Hrvatska je u 2016. godini zabilježila porast prosječne brzine interneta od 28 posto, no rastu i drugi, a zaostatak je velik. OiV već neko vrijeme upravlja mrežnom infrastrukturom javnih poduzeća (HEP telekomunikacije, HAC, HC, Autocesta Zagreb – Rijeka, HŽ, Janaf, Plinacro) koja je svim operatorima dostupna po veleprodajnim uvjetima. Privatni operatori ulažu znatno više, a očekuje se da će država nastaviti s opsežnijom gradnjom agregacijske i pristupačne infrastrukture na nekomercijalnim područjima. Sada nam trebaju transparentna slika tržišnih udjela pružatelja veleprodaje širokopojasnog interneta i njihovih međudnosa, komplet ambicioznih KPI-jeva za dosezanje zacrtanih ciljeva, sredstva i, ključno, nositelji odlučivanja i stručnjaci koji će to provesti.