Liderovo istraživanje

Gradnja autoceste Zagreb – Sisak stajala je 2,5 milijardi kuna. Zašto se taj novac nije iskoristio za privlačenje ulaganja i financiranje novih tvornica u devastiranom Sisku? Taj nerazmjer vrijedi za cijelu Hrvatsku riječi. Tko bi se mučio detaljima… A za imalo ozbiljnije upravljanje procesima u jednoj nacionalnoj ekonomiji bilo bi odgovorno voditi precizan popis pojedinačnih investicija, u kojim se sektorima provode. Svih ovih godina nisam vidio takav rad. Ni u znanstvenoj zajednici ni u nekoj državnoj instituciji. Ako sam nešto propustio, velika isprava i odmah molba da s autorima napravimo veliki intervju za Lider.

Budući da, evo, jedna mala redakcija, uz pomoć partnera, traga za investicijama koje zadovoljavaju naše kriterije za nagradu (orientiranost na izvoz, što više domaćeg repromaterijala, mnogo novih radnih mjesta, nova tehnologija…), potrošili smo nekoliko tjedana i napravili rang-listu stotinu najvećih investicija u proteklo četiri godine. Objavili smo je u prošlome Lideru, ali u svjetlu onoga beskorisnog podatka o stranim direktnim investicijama čini se da zaslužuje još malo pozornosti.

Ako je vjerovati investitorima, tih stotinu projekata ‘teško’ je 32 milijarde kuna. Industrijskih je investicija 28, turističkih 24, infrastrukturnih 22, u energetiku 11, u trgovinu sedam… Na prvu se čini da je struktura dobra, najviše je proizvodnih investicija. Ali onda se pokaže da su u 22 infrastrukturna projekta uložene 12,3 milijarde kuna. A sve industrijske investicije ‘teške’ su samo 4,8 milijardi kuna.

Ovo naše malo istraživanje daje napokon i konkretn argument za dugogodišnji novinarski osjećaj da se u ovoj zemlji previše ulaže u infrastrukturu. Gradnja autoceste Zagreb – Sisak stajala je dosad 2,5 milijardi kuna. Lijepo je brže se i sigurnije voziti tih nekoliko desetaka kilometara, ali zamislimo na trenutak da je tih 2,5 milijardi kuna iskorišteno za privlačenje i financiranje proizvodnih investicija u gospodarski devastiran Sisku. Može do Siska (i drugih gradova) stizati i osmerotračna autocesta, ali to neće potaknuti rast industrijske proizvodnje.

Lijepo je imati brže pruge, modernije aerodrome i uređenije luke. No trebao bi postojati nekakav omjer koliko se ulaže u infrastrukturu, a koliko u proizvodnju, koja jedina dugoročno stvara toliko potrebnu dodanu vrijednost. Kako to da država, županije i općine imaju novca za svakojake investicije, a poduzetnici, kojima su previsoki porezi, nerealni tečaj i preduge recesije unakazili bilance, nemaju za investicije u unapređenje svojeg poslovanja?

Mnoge analize o konkurentnosti pokazuju da Hrvatska ima sasvim korektnu razinu infrastrukture u odnosu na druge zemlje EU, ali da industrija dramatično zaojstaje. Što se kod nas radi? Evo, čini se da se, prema uzoru na pijane milijardere, i dalje ulaže u infrastrukturu. I onda se čudimo što realna potencijalna stopa rasta BDP-a ne prelazi jedan posto na godinu.