Hrvatska unatoč rastu ulazi u razdoblje sekularne stagnacije

Stope rasta manje su nego prije recesije i ispod su realnih, koje bi bile prirodne za ovu ekonomiju i potrebne za normalan razvoj te uredno servisiranje svih troškova preskupe države i velikih kreditnih obveza.

Premda kvalitetniji, rast koji će domaći gospodarstvo vrlo vjerojatno ostvariti u srednjem roku neće biti ni približno dovoljan da se nadoknadi gubitak nacionalnog dohotka (nacionalnog bogatstva) i radnih mjesta u više od šest godina duboke krize. Pozitivni ekonomski trendovi posljedica su povećane domaće i inozemne potražnje, koja je osobito porasla nakon oporavka u Europi i niske razine cijena nekih faktora (novca i energenata). Rast koji vidimo nije rezultat povećane produktivnosti u ponudi robe i usluga, što znači da će se otvarati loše plaćena radna mjesta.

Drugim riječima od rasta će pomalo koristi imati javne financije povećavanjem poreznih prihoda i poreza na dobit i potrošnju te političari koji neće morati donositi teške reformske odluke. Kućanstva će rast osjetiti otvaranjem novih, ali, nažalost, nisko plaćenih radnih mjesta za koja se u nedalekim razvijenim europskim zemljama može dobiti nekoliko puta veća plaća. Privatna poduzeća, zbog ne-racionalnosti javnog sektora, visokih poreza i različitih javnih troškova te nedostatka kvalificiranog kadra, neće moći akumulirati dovoljno kapitala za ulaganje u inovacije, nove tehnologije i razvoj tržišta. Unatoč očekivanom rastu, hrvatsko gospodarstvo, prema svemu sudjeli, ulazi u razdoblje sekularne stagnacije.

Alvin Hansen, profesor ekonomije na sveučilištu Harvard, 1938. uveo je pojam sekularne stagnacije. Hansen se prije svega pitao postoji li dovoljna investicijska potražnja za održavanjem zadovoljavajućeg rasta i zapošljenosti, pritom kejnzijanski aludirajući na nedovoljne javne investicije. Tema sekularne stagnacije u novije se vrijeme sve češće pojavljuje u ekonomskim raspravama (Larry Summers, 2014.) i analizama međunarodnih institucija. Ekonomisti, naime, očekuju da će, unatoč oporavku nakon velike krize iz 2008., ekonomije SAD-a i Europske unije rasti ispod realnih (prirodnih) stopa kakve se mogu očekivati nakon ekonomske kontraktacije zbog pada produktivnosti faktora, sve slabijeg učinka tehnološke revolucije (tehnologije više ne povećavaju produktivnost) te zastoja u obrazovanju, visokoga javnog duga i demografske stagnacije.

Hrvatska ekonomija također neće rasti po svojim prirodnim stopama od 4 do 5 posto, stopama ekonomskog rasta u razdoblju 2000 – 2007. Hrvatski javni dug relativno je jedan od najviših u Europi. Obrazovni sustav u dubokoj je krizi, a masovna visokoškolska edukacija, koja je jako utjecala na ekonomski rast u Hrvatskoj 1970-ih godina, jednostavno više ne utječe na ekonomiju kako bi trebala.

Stalni pad broja stanovnika zasigurno ne može biti povoljan za ekonomska kretanja – već danas u mnogim sektorima vidimo velik nedostatak radne snage, a političke elite nisu sklene otvaranju tržišta rada za radnike iz drugih zemalja. Politička redistribucija dohodaka izvršena je u korist neproduktivnih dijelova stanovništva, onih koji više nisu radno aktivni i koji ne sudjeluju u stvaranju nove vrijednosti. Malim i srednjim poduzetnicima nije omogućena dovoljna akumulacija kapitala; visoka razina oporezivanja i praktično nepostojanje pristupa kapitalu tom sektoru obeshrabruju njihova ulaganja. Nekadašnja je srednja klasa osiromašena te su njezini dohoci raspoređeni na radno neaktivno stanovništvo i uski sloj privilegiranih koji uživaju u položajnoj renti uz jadransku obalu. Slavonija, nekada vrlo bogata regija, potpuno je osiromašena i demografski uništena.

Investicije državnog sektora u proteklih petnaest godina bile su visoke, ali izrazito neučinkovite. Ulaganja privatnog sektora veoma su niska. Posebno su izostala ulaganja u tehnologije, inovacije i povećanje produktivnosti – hrvatska poduzeća ostvaruju danas najnižu produktivnost faktora u EU. U takvim je okolnostima sekularna stagnacija hrvatskoga gospodarstva neizbježna. Nedostatak ukupne potražnje iz privatnog sektora danas se u Hrvatskoj više ne može zamijeniti javnim ulaganjima, kako to predlaže Krugmann. Javni dug velika je zapreka. Isključivo duboka reforma javnog sektora, privatizacija državnih poduzeća i privlačenje svježeg kapitala, otvaranje tržišta rada i poticanje privatnih ulaganja kojima bi se povećala ponuda hrvatskih poduzeća i povećao izvoz rješenje su za zamku sekularne stagnacije.