Duboka država VLADAJU LI HRVATSKOM MOĆNI LJUDI IZ SJENE

Pojam ‘duboka država’ označava strukture koje imaju moć utjecati na političke odluke bez izborne legitimnosti. U Hrvatskoj se spominje mnogo (nekad) utjecajnih imena. No možda tu vrijedi ona: Ako znaš tko su – onda nisu.

Američki predsjednik Donald Trump pokušao je prvi put provesti jednu od svojih kontroverznih ideja, zabranu ulaska u Ameriku državljanima probranih muslimanskih zemalja, sudario se s pravosudnim sustavom koji mu je tu ideju vrlo brzo srušio. Kad je pak pokušao poništiti zakon o zdravstvenom osiguranju svojega prethodnika Baracka Obame, igre bez granica u Kongresu jednako su tako završile neuspjehom novog predsjednika. Oba ta slučaja objašnjena su djelovanjem ‘duboke države’. U domaćim okvirima taj je pojam upotrijebljen u kontekstu Agrokora i prelamanja interesa koje se ondje odigralo. Pomalo misteriozan koncept ipak nije posebno dubok: označava skupine ljudi ili pojedince koji pokušavaju utjecati na odlučivanje u državi mimo institucionalnih postupaka, a mogu ili ne moraju biti dio države. Pojam tako obuhvaća dvije strane novčića: modernu demokratsku državu koja je oblikovana da se zaštiti uhodnim procedurama, javnim mnijenjem, izborima, građanskim društvom i podjelom vlasti od takvih neželjenih uzurpacija vlasti i utjecaja, ali i skupine ili pojedince od kojih ti pokušaji uzurpcije dolaze.

Neki od prvih primjera uspjeha koji padaju na pamet jesu Istočnoindijska kompanija u Ujedinjenome Kraljevstvu, privatna kompanija koja je stoljećima bila isprepletena s Krunom; u nedavnoj pak povijesti hladni rat nudi bogatu paletu preuzimanja elemenata vlasti od sigurnosnog i poslovnog aparata, i u Americi i u nizu drugih zemalja. Općenito, tijekom tih hladno-vrućih 45 godina malo je zemalja na planetu uspjelo izbjeći neki oblik uzurpacijske institucija u korist partikularnih interesera, a krajnje ciničan pogled primijetio bi da je svaka država u svakom trenutku meta takvih pokušaja. Netko stalno pokušava oblikovati pojedinu politiku prema vlastitom kalupu, i to se vrlo često događa netransparentno i mimo zamišljenih procedura. Politički analitičar Davor Gjenero podseća na primjere Francuske i Njemačke u kojima su pomno osmišljeni izborni model i politički sustav kako bi se spriječile zloporabe kakve su se događale u povijesti. Te su države razvile sustave koji čuvaju sustav, s tim da početke promišljanja ‘duboke države’ i takvih mehanizama vidi u stvaranju američke države oblikovane u samim počecima tako da se spriječi uzurpiranje i koncentracija moći.

Kao još donekle nestabilna demokracija turbulentne nedavne povijesti i mala država bez relevantnog utjecaja Hrvatska je posebno pogodno tlo za djelovanje raznih skupina iz obavještajno-sigurnosnoga, poslovnog, kriminalnog, crkvenog i vanjskopolitičkog miljea. Ili, kao što je rekao prof. Josip Kregar u intervjuu za prošlostjedni Lider, u Hrvatskoj odlučuju klike s janjetine, nogometa i Alke: – Skupinama koje odlučuju pristup imaju samo ljudi koji uz opuštenu kravatu nakon janjetine pjevaju domoljubne pjesme, a onda se nakon trećeg ili četvrtoga gemišta dogovore gdje će se graditi most ili kuda će ići trasa ceste – rekao je Kregar.

Posljednji je primjer Agrokor, u kojemu je hrvatska država u zadnji čas intervenirala kako bi spriječila dublji ulazak ruskoga kapitala premda je, prema nekim izvorima, u pitanju prije bilo djelovanje američke duboke države negoli hrvatske. Izvori bliski Veleposlanstvu kažu kako je zabrinutost ondje zavladala još kad je Ivica Todorić prvi put uzeo novac banaka koje Zapad smatra ponajprije ispostavama ruske državne politike, a tek onda komercijalnim entitetima. Donošenje ‘lex Agrokora’ bila je reakcija u duhu takvih razmišljanja i mnogima nova potvrda utjecaja vanjskih sila na odlučivanje u Hrvatskoj premda u ‘mainstreamu’ taj Vladin potez većina ljudi pozdravlja. – Čini mi se da se na primjeru Agrokora više aktera ‘usuglasilo’ o načinima rješavanja iako nema jasna dogovora o ključnim parametrima. Upravo bi to mogao biti razlog usporavanja nekih procesa jer će ovaj slučaj prouzročiti mnogo nezadovoljnih – vjeruje Cvrtila. Njegov kolega Gjenero tvrdi kako domaći politički i društveni sustav nije dovoljno razvijen da bi se djelotvorno branio od uzurpacija jer nemamo snažnu javnost, a imamo loš izborni sustav i političke stranke koje ne ispunjavaju svoje funkcije u kontekstu liberalne demokracije. To pak, u kombinaciji s lošim ekonomskim uvjetima, otvara širok prostor skupinama izvan sustava za preuzimanje dijela kolača.

Na unutarnjem planu akteri su obično oni koji su imali političku moć i oni koji imaju političku ili ekonomsku moć, a civilno društvo u Hrvatskoj uvelike je proizvod onih koji u politici nisu uspjeli ostvariti svoje interese ili žele igrati na dvije strane ograde (biti izvan politike formalno, ali istodobno utjecati na nju). Takve skupine redovito traže rentu od svake administracije i plijen obično dijele sa svojim lutkarima. Nije teško sjetiti se primjera za ono o čemu Gjenero govori: razne branielske udruge često se pojavljuju kao agenti nečijeg interesa, jednako kao i sindikati, mediji i razne strukovne udruge, a građanske udruge pokrivaju široku lepezu utjecaja, od crkvenih preko ekonomskih do vanjskih.

Stručnjak za sigurnost Bono Marjanović navodi Hrvatski generalski zbor i Udrugu menadžera sigurnosti kao primjere utjecajnih skupina u kontekstu obavještajno-sigurnosnog sustava, a upozorava i na očite slučajeve Tomislava Karamarka i Ante Kotromanovića koji su prešli iz tog miljea izravno u politiku. Kad je riječ o Karamarku, podseća na njegovu tvrtku Soboli koja je jedina ovlaštena izraditi procjenu sigurnosti luka prema pravilima koja su danas na snazi. Jednu od omiljenih formulacija političara, onu o namještajkama paraobavještajnoga podzemlja, Marjanović odbacuje tvrdeći kako se mnogi time olako razbacuju, ali ne vjeruje da bi se ljudi unutar tog sustava upuštali u takve stvari, dok se oni izvan obavještajnog sustava moraju oslanjati na njih. Malo je stoga vjerojatno, zaključuje, da obavještajno podzemlje ima neku važnost u tom smislu. Lobisti, jedini u toj niski koji prema definiciji zagovaraju neki interes i pokušavaju utjecati na segmente odlučivanja, za poznatoga lobista Natka Vlahovića, kad je riječ o ‘dubokoj državi’, nisu problem. Istočno da lobisti djeluju u okviru institucionalnih pravila i prijetnju prije vidi u samome sustavu, dijelovima administracije, ne obratno. Ni Cvrtila ne sumnja u postojanje veze između državnih i drugih struktura koje utječu na odlučivanje.

Primjerice, sigurnosni aparati možemo svrstati u potencijalnu autonomnu strukturu ‘duboke države’ koja zbog specifičnosti posla i načina na koji obavlja taj posao, u tajnosti, može imati važnu ulogu u donošenju nekih bitnih državnih odluka ili promjeni zakonskih propisa. Može se uočiti i povezanost pojedinih nedržavnih aktera s državnim i političkim akterima kako bi se ostvarili posebni interesi koji se često predstavljaju kao opći društveni interes – naglašava. Te se utjecaje najčešće može zamijetiti, precizira Cvrtila, ‘u određenim izmjenama i dopunama zakona i podzakonskih propisa’.

Koncept, pa i prizvuk termina iznimno su pogodni za razvoj raznih teorija urote i očitih pretjerivanja. Iako je ‘duboka država’ vrlo popularna među teoretičarima zavjere, Gjenero kaže kako to ne znači automatski da nema prijetnje. Cvrtila pak problem ‘duboke države’ shvaća ozbiljnije. Za njega je riječ o ‘vrlo stvarnim strukturama koje nemaju baš previše razloga otkrivati svoje djelovanje, pa nam se čini da se radi o mitu koji baš nema utemeljenja u stvarnosti’. Taj je fenomen, upozorava, ‘stvaran i velik je izazov za suvremene demokracije jer stvarni vladari nisu oni koji su izabrani na demokratskim političkim izborima, nego interesne strukture iz sjene’. Naravno, ima i hrvatska raskošnu mitologiju iz žanra ‘duboke države’. Upravo je nedavno stručnjak opće prakse Ivo Banac naveo taj pojam pritom objasnivši da se njime koristi prije svega za opis gospodarskog i političkog establišmenta stvorenog u komunizmu i obnovljenoga 90-ih godina, za Franje Tudmana. Tako je opisao jednu od najpopularnijih teorija zavjere u Hrvatskoj, onu o vječnoj i neuništivoj Udbi te ostacima komunizma koji u raznim oblicima i nakon 25 godina utječu (a valjda će i nakon dvjesto) na društveni, ekonomski i politički život zemlje.

U malo realnijim okvirima, ‘dečki iz Hennessya’ katkad se spominju kao primjer ‘duboke države’, odnosno skupine s neformalnim utjecajem na političku zbilju. Riječ je o bivšim premijerima Nikici Valentiću, Zlatku Mateši i Franji Greguriću te bivšim ministrima koji su se sastajali u zagrebačkom kafiću Hennessy. Jedno su vrijeme veći utjecaj u vlasti i okno nje imali ‘dečki iz Peperminta’ Zorana Milanovića. Koliko doista utjecaja danas imaju jedni i drugi, može se samo nagađati, no u ovom slučaju mogla bi se upotrijebiti banalna logika prema kojoj, ako znaš tko su, onda vjerojatno nisu.