POLJOPRIVREDNO ZEMLJIŠTE

U pravu postoji načelo prema kojemu je manje sadržano u većem. To znači da je pravno dopušteno prenijeti dio prava i obveza s pravne osobe zakupnika na pravnu osobu koju je zakupnik osnovao. Međutim, prema našim zakonima može se prenijeti samo sve ili ništa.

Odbačeni prigovori Naravno da pravni okvir sâm po sebi ne može učiniti čudo, ali zato može, ako je loš, spriječiti poduzetničke uspjehe, čak i pokušaje. Ako je dobar, posljedica može biti red poduzetnika koji čekaju da bi uložili svoj rad i novac uz moguću potporu iz fondova Europske unije. Zato je ključno dobro pratiti zakonodavni proces i na vrijeme reagirati prigovorima i prijedlozima. Odlučili smo ovdje prikazati samo jedan problem koji postoji i prema aktuelnom zakonu, a neće, suđeci prema Nacrtu, biti riješen ni u budućem. Mnogi u poduzetničke pothvat nisu ušli sami, a ipak imaju samo jedan ugovor, uglavnom na pravnu osobu koja je osnivač. Kako se stvari mijenjaju svakodnevno, potreba za velikim ulaganjima prouzročila je to da sadašnji partneri više ne mogu pratiti tempo i imaju potrebu prenijeti dio ugovora. Aktualni zakon pravnoj osobi to omogućava ako se ugovor prenosi na drugu pravnu osobu koju je ona prva osnovala kao kćer i uz jamstvo majke za kćer. Takav zahtjev trebalo je odobravati (ali bez prava diskrecijske odluke) resorno ministarstvo, ali zahtjevi su se odbijali (odnosno nisu se prihvaćali) jer da zakon ne propisuje mogućnost prijenosa dijela ugovora.

U Nacrtu sad ostaje isti tekst, što znači da država nije prihvatila ni argumentaciju aktualnih koncesionara i zakupnika. U istom se tekstu može očekivati da će resorno ministarstvo opet odbijati zahtjeve makar stvari djeluju uistinu nevjerojatno. Ako je dvojbeno mora li predmet prijenosa biti cjelina prava i obveza ili to ipak može biti i samo dio (naravno, dio koji je prikladan biti zaokružena proizvodna cjelina), to je upit na koji je najlakše odgovoriti.

Naime, u pravu oduvijek postoji načelo prema kojemu je manje sadržano u većem. Ako je tako (a upravo jest tako), onda je pravno moguće i dopušteno prenijeti dio prava i obveza s pravne osobe zakupnika na pravnu osobu koju je zakupnik osnovao. Navedeni zaključak dodatno učvršćuje činjenica da baš ni jedno pravo, ni jedan interes zakupodavca (države) time nije ugrožen, što više. Kad je izvan svake dvojbe da je zakonodavac izrijekom dopustio prijenos prava i obveza pripajanjem, spajanjem ili podjelom i razdvajanjem prema Zakonu o trgovačkim društvima (pri čemu u tom slučaju nije ni prije ni u novome nacrtu bilo nikakva jamstva prethodnog zakupnika), nije jasno zašto bi se dovodilo u pitanje pravo zakupnika prenijeti samo dio prava i obveza umjesto sve.

Zaradit će bilježnici Onaj tko bi se zauzimao za tumačenje ‘sve ili ništa’, očito ne shvaća da se poslovne teškoće ili poslovni interesi jedne pravne osobe ne moraju nalaziti u cjelini, što više. Vrlo je lako zamisliti da na nekome poljoprivrednom zemljištu postoje nasadi vinograda i maslina i poslovna je prosudba potreba specijalizacije i orijentacije na jednu kulturu. Doista nije jasno tko bi to i zašto (posebno s obzirom na jamstvo) sprječavao, to prije ako je riječ o kvalitetnom zakupniku koji je ispunio sve svoje obveze iz ugovora o zakupu. Potpuno smo sigurni da je to u skladu ne samo s (izvorno) našim zakonima nego i s jednim od temeljnih propisa europskog prava. Na kraju se čini da sadašnje stanje može odgovarati samo javnim bilježnicima koji bi mogli dobro zaraditi na postupcima pripajanjem, spajanjem ili podjelom i razdvajanjem prema Zakonu o trgovačkim društvima, ali to bi bio još jedan udar na poduzetnike.