Samozaposlene osobe osloboditi obveze da se same blokiraju i ovrše

U slučaju neisplate plaće samozaposlenik je prisiljen sâm sebe blokirati i ovršiti. Država mu pak ne isplaćuje tri minimalne plaće u slučaju blokade.

Postoje neke diskriminacijske odredbe u Zakonu o osiguranju potraživanja radnika prema samozaposlenoj osobi na koje me upozorio državni dužnosnik. On, naime, smatra da treba ukinuti obvezu samozaposlenih da sami sebi blokiraju račun ako kasne s isplatom plaće. Riječ je o osobama koje su otvorile tvrtku i jedine su zaposlene. Iako u javnosti postoji averzija prema takvim poduzetnicima, nipošto ne znači da su svi lopovi, a da ne govori o tome da ih treba diskriminirati.

Moj sugovornik smatra da samozaposlena osoba samostalno odlučuje hoće li samoj sebi isplatiti plaću i da to nije briga države. Moram priznati da o tome nisam razmišljao, ali mislim da ima logike u tome jer državi je važno da joj budu plaćeni porezi i doprinosi. Druga je stvar ako je u tvrtki zaposleno dvoje ili više njih, ali za tvrtke s jednim zaposlenim zakonski bi se trebala regulirati iznimka.

Samoblokada može se dogoditi da tvrtka zapadne u teškoće ili pak iz nekog razloga vlasnik ne želi isplatiti plaću kako bi što više kapitala ostalo u tvrtki, a ovim je zakonom samozaposlena osoba prisiljena samoj sebi blokirati račun putem Financijske agencije i sama sebe ovršiti, što je stoji i novca i vremena. Ako to ne učini, Ministarstvo financija obavještava Inspektorat rada; on pak rješenjem nalaže Fini da obustavi iznos minimalne plaće od 2620,80 kuna (neto), a samozaposlena osoba sama sebi ne poslaje zahtjev za ovrhu. Ako tvrtki u međuvremenu sjedne novac na račun, Fina ga obustavom skida s računa, a poslodavac koji je ujedno samozaposlen radnik nakon toga ovrhom blokira vlastiti račun. Naravno, Fina za svoje usluge ‘čuvanja’ novca naplaćuje naknade koje iznose nekoliko stotina kuna. U ovom primjeru zaista bi trebalo osloboditi samo-zaposlene te obveze iako se slažem s drugom obvezom da oni kao ujedno direktori poduzeća ne mogu sebi isplaćivati minimalne plaće u višini radničkih, nego svakako treba ostati da poreze i doprinose plaćaju na temelju minimalne plaće za menadžere, koja za 2017. iznosi 5030,35 kuna (umnožak prosječne plaće i koeficijenta 0,65), što znači da su za njih doprinosi minimalno 1934,80 kn.

Dodatni problem u Zakonu o osiguranju potraživanja radnika postoji još jedan primjer diskriminacije samozaposlenih osoba na koji me upozorio državni dužnosnik, koji je, usput budi rečeno, zagonetnik liberalizacije tržišta. U Zakonu je propisano da u slučaju blokade računa poslodavac, koji je ujedno jedini zaposlenik, nema pravo na isplatu do tri neisplaćene plaće odnosno naknade plaće, do iznosa minimalne plaće za svaki mjesec, a koje isplaćuje Agencija za osiguranje potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavaca. Nema pravo ni na tri neisplaćene naknade plaće za bolovanje za svaki mjesec proveden na bolovanju. Takvom se odredbom on stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na radnike drugih tvrtki jer za radnika poslodavac ima pravo podnijeti zahtjev Agenciji za isplatu do tri neisplaćene plaće, a za sebe, u konkretno opisanom slučaju, nema na to pravo. Istodobno, kao što vidimo iz prvog primjera, obvezan je sâm protiv sebe pokretati postupak prisilne naplate. I ja mislim da je riječ o diskriminacijskim odredbama.