Europa je odahnula, osvanulo je nakon nedjeljnih predsjedničkih izbora u Francuskoj i pobjede Emmanuela Macrona te poraza radikalno desne Marine Le Pen. Francuska se sad okreće parlamentarnim izborima i kalkulacijama tko će sjediti u novoj vladi, eurozona je spašena, Unija se može baviti Brexitom.
Vi glasovi u drugome krugu francuskih predsjedničkih izbora vjerojatno još nisu ni prebrojeni, a novi pomazanik na čelu Pete republike Emmanuel Macron, koji će dužnost službeno preuzeti 14. svibnja, već je privukao prve prebjege. Bivši socijalistički premijer Manuel Valls odbacio je okove starog poretka i nakon ispisivanja osmrtnice svojoj bivšoj stranci poručio novom predsjedniku Francuske da može računati na njegovu potporu na lipanjskim parlamentarnim izborima koji će biti treća, posljednja etapa u ovladavanju drugom najvećom ekonomijom eurozone.
Predsjednik prema Ustavu ima ključne ovlasti, no bez stabilne većine u parlamentu, u kojem trenutačno ne sjedi nijedan predstavnik Macronova pokreta En Marche!, novi šef države teško će provesti ambiciozne reformističke planove. Bivši ministar gospodarstva u mandatu svojega prethodnika Françoise Hollandea očekivano je uvjerljivo potukao protukandidatkinju Marine Le Pen sa 66 posto dobivenih glasova, pokazavši da je novo i dalje u modi, kao i da desni populizam unatoč velikom iskoraku posljednjih godina ima ograničenja.
Nezavisnomu kandidatu malo je tko davao izgleda kad je objavio svoju namjeru, no stara lica i dalje su veoma nepopularna u Europi pa je Macron relativno lako pretirao glavne oponente u prvom krugu. Kandidat centrističke desnica François Fillon sâm je sebe diskvalificirao i prije početka izbora skandalom (obitelji je dijelio parlamentarne plaće za nepostojeći posao), socijalisti sa svojim kandidatom Benoît Hamonom ionako nisu bili doista u konkurenciji, a radikalno lijevi Jean-Luc Mélenchon otpočetka je djelovao kao autsajder s malom mogućnošću uspjeha. Macron je zato mlad i svjež, bježi od ideološkog svrstavanja kombiniranjem lijevog i desnog u umjerenim količinama i ima ljubav svog života pod rukom, pa se nekako nametalo da u drugi krug ode on uz radikalno desn Le Pen.
Prvotne analize glasanja pokazuju predviđeno pomicanje većeg dijela lijevih glasača prema Macronu, prema sustavu biranja manjeg zla, a samo je manji dio glasača za kandidate ljevice u prvom krugu potporu dao Le Pen u drugome (deset posto), što je respektabilan postotak ako se uzme da ta dva kandidata stoje načelno na potpuno suprotnim stranama. Mnogo je zanimljivije glasovanje velikog broja birača koji su povjerene dali najprije kandidatu umjerene desnice Fillonu, ali onda su se odlučili za mnogo blažu varijantu dva tjedna poslije i glasovali za Macrona, a ne za Le Pen (ugrubo su njihovi glasovi bili podijeljeni popola). Detaljna analiza Financial Timesa (FT) isto tako sugerira snažnu i predvidljivu vezu između obrazovanja i izbora u drugom krugu. Što je više visokoobrazovanih u nekom području, to je veći bio Macronov uspjeh; za Le Pen vrijedi obratno. Valja prenijeti i napomenu tog dnevnika kako je riječ o načelnoj interpretaciji izvedenoj iz statistike.
