Home / Biznis i politika / Vlade srljaju iz krize u krizu jer nemaju ni program ni prioritete

Vlade srljaju iz krize u krizu jer nemaju ni program ni prioritete

Stranke koje će činiti vladu morale bi se obvezati da će prije stupanja na vlast sastaviti, potpisati i objaviti koalicijski sporazum s prioritetima koji će se odnositi na sustav vrijednosti i stajalište prema ključnim pitanjima.

K riza Vlade, kojoj je povod Mostov zahtjev da zbog afere Agrokor s mjesta ministra financija odstupi HDZ-ov Zdravko Marić, ovog tjedna dostiže vrhunac. Ne znam jeste li primijetili, ali ni iz HDZ-a ni iz Mosta ne pozivaju se na koalicijski dogovor potpisan prije formiranja ove vlade. Znate zašto? Zato što HDZ i Most, unatoč prijašnjem lošem iskustvu, niti su pisali niti potpisali ikakav koalicijski sporazum. Sve se svodilo na površinski dogovor komu će pripasti koje ministarstvo. Reći će netko: ‘Pa prihvatili su program rada Vlade do kraja mandata’. Ma dajte, molim vas! Eno vam programa na internetskoj stranici Vlade. Pročitajte ga! Nema u njemu odgovora ni za Inu ni za slučajeve poput Agrokor, a nema ništa upotrebljivo ni za situacije kad Most inzistira na ‘časti i poštenju’. Vladin program u cjelini zbrda-zdola je sklepan uradak.

Kako god završila najnovija drama na Markovu trgu, stvaranjem neke tanke većine ili još jednim izvanrednim izborima, ništa neće biti suštinski riješeno. Nažalost, teza da je za poslovnu zajednicu dobro kad nema vlade možda je bila točna u kratko vrijeme pada Oreškovićeve vlade. Dugoročnije, politički potresi neizbježno će negativno utjecati na biznis. Osim toga, kad se zareda nekoliko slabih koalicija, eto kaosa, a onda i diktatora ‘spasitelja’. Što učiniti? Glasači će na izborima opet glasovati približno isto kao i do sada. Političari se u kratkom roku neće promijeniti. Političke stranke nemaju inozemnu konkurenciju, pa kvaliteta nije bitna. Ipak, evo jednog razmišljanja. Stranke koje će za nekoliko godina činiti neku hrvatsku vladu morale bi se obvezati da će prije stupanja na vlast sastaviti, potpisati i objaviti koalicijski sporazum u kojemu su jasno navedeni prioriteti (recimo deset njih) koji će se prije svega odnositi na sustav vrijednosti i stajalište prema ključnim pitanjima današnjeg društva.

Takav koalicijski sporazum ne može se postići preko noći. Većina stranaka (pogledajte njihove web-stranice) i dalje nema nikakav ozbiljan dokument koji govorit o njihovu ideološko-politički-ekonomskom sustavu vrijednosti. Na stranicama više parole od prošlih parlamentarnih izbora. Pa se, primjerice, ne mogu uspoređivati načela HDZ-a s načelima Mosta, SDP-a, HNS-a ili Živog zida. Kao, svi znamo razlike. Ali ljudi moji, dok nije napisano, ništa nije jasno. Ni obvezujuće. Hajdemo dalje! Zašto stranke, osim predizbornih političkih pamfleta, nemaju nikakvih ozbiljnijih zapisanih temelja. Zato što njihovi stranački ‘ekonomski stratezi’, čast iznimkama kojih nema ni za prste jedne ruke, u posljednjih desetak godina nisu napisali uradak od, recimo najmanje 200 stranica koji pokazuje njihov pogled na to kako ekonomski voditi Hrvatsku. S tim da takva knjiga bar pola godine bude na javnoj raspravi – kako u matičnoj stranci, tako i u ukupnoj javnosti. (Znam iznimku jednog ekonomista aktivnog u stranci koji je takvo što pokušao i – zafrknuo se. ‘Pokopali’ su ga kritikama drugi koji mudro nisu ništa stavili na papir.)

Što ako aktualni stranački ‘ekonomski stratezi’ ipak nisu u stanju napisati kvalitetan uradak? Pa, očekuje se da svaki od profesora makroekonomskih predmeta s fakulteta koji drži do sebe bar jednom u deset godina ukorići svoju mudrost u neko, za političare korisno štivo. Recimo da tu dobijemo desetak knjiga. Pa onda vrijedi istraživači s instituta ponude desetak uradaka. Pa dobijemo desetak knjiga ‘neovisnih ekonomista’ koje znamo s TV ekrana. Pa još bude objavljeno desetak knjiga poznatih konzultanata… Eto već 40-ak uradaka. Pa se godinu dana vode rasprave i pišu polemike o tim knjigama. Pa politički lideri odaberu najbolje za svoje savjetnike… Na takvim je temeljima onda uživancija odabrati najbolje i bez problema se pišu ekonomski programi stranaka, a onda se usklađivanjem i pokojim kompromisom napravi – koalicijski sporazum. Koji sprečava većinu kasnijih svađa u političkom braku. Ovako, sve se svodi na krajnji politički diletantizam. Pa, recimo, Nikola Grmoja pokazuje sustav razmišljanja u Mostu. Kaže da su bili za ‘lex Agrokor’. Ali da su, kojim slučajem, ruski bankari pokušali lobirati za taj isti ‘lex Agrokor’ kod mostovaca, oni više ne bi bili za ‘lex Agrokor’! Politička stranka bila bi protiv dobrog zakona samo zato što je netko nepodoban lobirao za njega?!