Hajmo se provocirati! Vi nama možete poručiti da ćemo dosaditi za dva tjedna. Mi vama da znamo i brže. Mogli biste nam se narugati da su umjetni umovi jači od predosjećaja. Mi vama da se već dugo ne oslanjamo samo na intuitiju, kao neki… Kažete li nam da samo znamo uznemiravati, skandirat ćemo da pogledate semafor, ili tablicu, ili što već. Možete nam reći da si samo skačemo u usta i neka se prestanemo razbacivati superlativima. Nema veze. Vi niste među glavnim disruptorima, niste ni među najvrjednijima, ni među najmoćnijima, ni među najuglednijima na svijetu. Nismo ni mi. Zasad.
Vi, mi i ja Mogli bismo se ipak složiti da ovakav početni pokušaj provociranja zvuči bipolarno. Uznemirujuće poremećeno, ne razgovjetno i politički nekorektno. Em nije jasno tko ste vi, em se ne zna tko smo mi, em upotreba množine u komuniciranju zvuči potpuno demodirano dok se sve živo i neživo personalizira, dobiva svoje ‘ja’, a i svoje digitalne blizance. Nema potrebe za uporabu kraljevskog ‘mi’ ni uvažavajućeg ‘vi’ kad svatko želi upoznati svakoga ne bi li mu prodao uslugu, proizvod ili, ljepše rečeno, uvjerio ga da mu je upravo u ovom trenutku potreban upravo taj i taj brend. Ali kad ti ponestane inspiracija, ostaje provokacija s pomoću koje bi se mogao izdvojiti iz bezlične mase kojoj prijeti dosada. Sve ostalo je komplikacija. Ni ljudima ni brendovima nije se jednostavno snaći u mnoštvu virtualnih alter ega, dvojnika ljudi, uređaja, tenisica, kečapa i majoneza. Komplikirano je živjeti u ovoj zbilji, kamoli u virtualnoj, proširenoj i miješanoj stvarnosti.
