Organizacija koja kontrolira britansko pivarsko tržište Portman Group zaprimila je 2009. tonu pritužbi bijesnoga građanina koji je smatrao apsolutnim i neprostivim propustom to što je tržišni regulator dopustio prodaju piva Tokyo s 18,2 posto alkohola. Nakon nekoliko tjedana detaljne istrage Portman Group donio je presudu i to jako pivo odlučio maknuti s tržišta. Zadovoljan što je uspio dobiti što je tražio, ljutiti je građanin odlučio otkriti svoj identitet. Bio je to James Watt, vlasnik zanatske pivovare Brewdog koja proizvodi Tokyo. Taj za neke smiješni, za druge besramni, ali nedvojbeno lukavi marketinški potez samo je jedan od niza štosa koji su Brewdog i njihove osnivače Watta i njegova šulkolegu Martina DickieJa pretvorili u najpoznatije pivare na britanskom tržištu.
Zbog načina na koji su privlačili pozornost publike, poput serviranja najnažnijeg piva na britanskom tržištu u bocaima utaknutima u prepirane glodavce ili lansiranja piva sa steroidima za olimpijce (tako su htjeli pokrenuti debatu o sastavu piva), publika im je tepala (i zato ih i obožavala) da su punk-pivari, brend-anarhisti i anti-kapitalisti. Taj su imidž Brewdogovi suvlasnici njegovali od 2007., kad su proizveli prvu bocu piva u garazi, i ostali mu vjerni do danas. Trude se i dalje biti punk-brend, ali potrošači u to baš ne vjeruju. Naime, Brewdog je odlučio prodati 22 posto udjela u tvrtki američkoj investicijskoj kompaniji TSG-u (ostatak je u rukama malih dioničara – fanova i suvlasnika). Postavlja se pitanje može li i brend ‘furati’ imidž anarhista i pankera ako je u rukama velikog kapitalista. Može li se progledati kroz prste vlasničkoj strukturi ako kompanija i dalje ima pristup ‘boli me ona stvar’ prema uvriježenim tržišnim pravilima (ono zbog čega je bila anarhistica)? I je li uopće moguće rasti i ostati panker u svijetu marketinga?
