Najaktivniji ulagači u Hrvatsku

Amerika je usmjeren na geopolitičke igre, Rusija ekonomskim polugama jača politički utjecaj, Turska sanja o nekadašnjem dosegu, Njemačka ionako ekonomski kontrolira kontinent, Kinu isključivo zanima ekonomija, a tu je i Mađarska sa svojim i ruskim interesima.

Iako je američki politolog Francis Fukuyama u svojoj knjizi ‘Kraj povijesti i posljednji čovjek’ još 1992. službeno proglasio kraj povijesti i nazdravio liberalnom kapitalizmu kao ultimativnom pobjedniku, desetljeća koja su uslijedila umnogome su ga demantirala. Svjetski poredak, kako se skupno voli nazvati odnose velikih sila, prošao je kroz vrlo turbulentno gibanje, pokušao neke nove varijante, poput dobrih odnosa SAD-a i Rusije, da bi se sretno vratio više-manje tamo gdje je i bio uz manje modifikacije. Da je sudar Istoka i Zapada živ, zdrav i u punom zamahu osjeti svako malo i sićušna mrlja na mapi svijeta, Hrvatska. Zadnji put prije nekoliko tjedana kada se, prema svemu sudeći, odigrala mala partija šaha u njezinom ekonomskom prostoru, u kojoj je prvi hrvatski ‘too-big-to-fail’ sustav u zadnji čas iščupan iz zagrljaja probuđenoga ruskog medvjeda. Kreditori iz Rusije pod kontrolom Moskve već su počeli preuzimati efektivnu kontrolu nad Agrokorom, kada je donošenjem hitnog zakona upravljanje preko noći prešlo u ruke hrvatske države, čija je lojalnost Zapadu neupitna.

Hoće li tako i ostati, tek treba vidjeti jer suština tim potezom nije izmijenjena, netko Sberbanku i VTB-u treba vratiti novac kako bi Agrokor i ostao ‘s prave strane’ globalne bojišnice. Odlučiti, pak, koja je prava, a koja kriva je već drugi par rukava, gospodar je gospodar, iako mnogi na ovim prostorima uživaju u romantiziranim verzijama s dobrim i lošim gospodarima.

U jednoj stvari je Fukuyama bio u pravu, socijalizam i komunizam poraženi su kao oblici ekonomskog ustroja, ali se teško može govoriti o čistoj pobjedi liberalne varijante tržišne ekonomije. Novo ti-sučljeće donijelo je procvat koncepta državnoga kapitalizma, amalgama tržišne ekonomije i čvrste ruke države koja tu ekonomiju usmjerava prema svojim potrebama. Primamljivo je zaključiti kako je riječ o specifičnosti nekadašnjih istočnih imperija, ali i Zapadne države odavno se koriste ekonomskim polugama pritiska jednako koliko i vojnima, tako da se može govoriti više o tehničkim razlikama i drugačijim stupnjevima isprepletene politike i ekonomije. – Na Zapadu postoji također veza između politike i ekonomije, ali stupanj državne kontrole financijskog sektora, naftnih kompanija i zemlje neusporedivo je manji nego u zemljama poput Rusije i Kine – tvrdi Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti.

I slika je postala nešto kompleksnija u posljednje vrijeme, umjesto dva bloka sada postoji niz većih ili manjih aktera s različitim razinama ambicija, ovisno o regiji koju se gleda. Smještena na geopolitički vrlo interesantnom prostoru, Hrvatska se našla predmetom zanimanja Amerike, Rusije, Turske, Njemačke, Mađarske i Kine, s tim da se opseg i oblik tih interesa razlikuju. Amerika je usmjerena na svoje uobičajene geopolitičke igre u kojima ekonomija u hrvatskom slučaju igra potpuno sporednu ulogu, Rusija općenito pokušava manjak vojnog pariteta kompenzirati snažnjom upotrebom ekonomskih poluga kako bi ojačala politički utjecaj, Turska sanja o nekadašnjem dosegu i aktivno se u tom smislu oslanja na ekonomske instrumente, Njemačka je ionako izvozn div Europe koji u tom smislu sasvim kontrolira kontinent, Kinu isključivo zanima ekonomija (najviše u prometno-logističkom pogledu), premda je najmanje zagrijana za Hrvatsku od svih, a na kraju javlja se Mađarska, djelomično kao agent ruskog interesa, djelomično vlastitog. Zamjetne su i razlike u prvenstvu politike i ekonomije, neke zemlje žele ojačati svoj politički utjecaj preko ekonomije, neke upravo obrnuto.

Ekonomski jake države i danas nastoje kontrolirati svaki pokušaj preuzimanja poslovnih subjekata koji raspolažu razvijenom tehnologijom, odnosno onih čijim bi preuzimanjem druga država ostvarila veliki utjecaj na nacionalnu ekonomiju – objašnjava stručnjak za geopolitiku Vlatko Cvrtić. Razlike postoje, ali nisu suštinske. – Na Zapadu poticanje individualne poduzetničke slobode izaziva ciklične krize kapitalizma (koje potom država rješava), a na Istoku rast ometa korupcija i prirodno nastala oligarhija – komentira Petar Popović s dubrovačkog sveučilišta Libertas. Drugačiji je i opseg državnog zadiranja u autonomiju korporacija, na Zapadu je ono znatno manje, zato se i može govoriti o državnom kapitalizmu kao zasebnoj formi koja je izražena u Rusiji, Kini, Turskoj i nešto manje u Mađarskoj.

Osnovana 1600., Britanska istočnoindijska kompanija zamišljena je kao instrument razvoja trgovine s Karibima iako je u praksi ponajprije kontrolirala Indiju i trgovala s Kijom, na što je odlukom Krune imala monopol. Ubrzo nakon osnivanja, kompanija je izrasla u državu unutar države s pravom na posjedovanje teritorija, kovanje novca, upravljanje tvrdavama, stvaranje saveza, objavu rata i sklapanje mira te provođenje građanskog i kaznenog prava na stečenim područjima. S takvim preduvjetima nije trebalo dugo čekati izrastanje vlasnika kompanije u paralelnu političku strukturu koja se kontinuirano borila za premoć s parlamentom, pa je postalo vrlo teško utvrditi tko zapravo vlast Engleskom, pogotovo s obzirom na to da je Kruna obilno iskorištavala zajmove i resurse kompanije. Industrijska revolucija samo je pojačala snagu i važnost kompanije, ali i želju Krune da stavi čudovište koje je stvorila pod svoju kontrolu. Početak kraja došao je 1813. kada je kompanija zatražila financijsku pomoć države, nakon što joj je osvajanje cijele Indije ispraznilo račune. U zamjenu za pomoć Krune je odlučila oduzeti apsolutni monopol na trgovinu s Indijom izuzev čaja i uspostavila potpunu suverenost nad indijskim teritorijima kompanije. Svi kasniji zakonodavni akti polako su čerupali moć kompanije, da bi je 1858. država nakon velike pobune u Indiji, za koju je kompanija okrivljena, nacionalizirala i preuzela sve njezine resurse, ostavivši joj tek formalnu ulogu vođenja trgovine čajem uime Krune. Prvog dana lipnja 1874. kompanija je i službeno prestala postojati u svakom obliku.

Za Kotarskog nema sumnje da je najuspješnija u takvom pristupu Kina ‘jer je potkraj 1990-ih počela napuštati državne gubitaše u sklopu politike ‘napusti/privatiziraj male i prigrli/konsolidiraj velike’, a Rusija i Turska imaju daleko manje razvijenu strategiju internacionalizacije državnih kompanija, ali pokušavaju državno upravljanim ulaganjima popuniti i najmanji vakuum koji se otvori u susjedstvu’. Jednakog je uvjerenja i Cvrtila, koji ističe da ‘u spomenutim državama politika posebno utječe na ekonomiju na nacionalnoj razini, ali i na upotrebu ekonomskih alata i platformi za širenje utjecaja izvan nacionalnih granica’.

Gledano kroz isječak recentnih ulaganja i konkretni novac koji se ‘vrati’ u Hrvatskoj, nema sumnje kome ova zemlja ponajviše pripada. Njemačka ekonomski dominira, kako ukupnim ulaganjima, tako i njihovom rasprođenosti u sektorima. Premda nekih posebno kontroverznih odluka pod utjecajem te činjenice nije bilo, sa svim je jasno da Hrvatska u tom smislu ne bi imala previše izbora, ako i kada takvih pritisaka bude. Jedan primjer je državna gradnja mreže optičkih kablova koja je, navodno, sporna Nijemcima zato što bi radije da se time bavi Deutsche Telekom. S druge strane, koliko je politički glasna i nametljiva, toliko je hrvatskoj ekonomiji Amerika nezamjetan partner jer iza neprekidnih gurkanja, nagovaranja i usmjeravanja rijetko stižu opipljivi znakovi pažnje. – Kad se natjecanje poveća i postane intenzivnije, a tomu upravo svjedočimo, male su države podložne brojnim vanjskim utjecajima koji mogu imati velike posljedice na nacionalnu ekonomiju. Pritom valja naglasiti da ne postoje jamstva ni u okvirima saveza kojima takve države pripadaju da će njihove ekonomije biti branjene u slučaju intenzivnijeg prodora ‘druge’ strane – upozorava Cvrtila.

Mađarska ima relevantne poslovne interese u Hrvatskoj, ali zasad nije vidljivo njihovo pretkanje u nekakav osjetan politički utjecaj ili izravne učene. Više-manje isto vrijedi i za Tursku, koja je u posljednje vrijeme počela jače projicirati svoju prisutnost u Hrvatskoj, ponajprije kroz ekonomski isplativ sektor turizma, što sugerira primarno ekonomski interes iza kojeg zasad nisu uslijedile uočljive političke posljedice. S objema zemljama odnosi su relativno dobri i ne stječe se dojam da Hrvatska donosi odluke suprotno svojim ili otvoreno u njihovom interesu. S Kinezima i Rusima situaciju nije lako opisati, pod budnim okom Bruxellesa i Washingtona Hrvatska eklatantno izbjegava bilo kakvo produbljivanje ekonomskih i političkih odnosa. S Kinezima je odnos korektan, ali prilično nesadržajan, s Rusima je na iznimno niskoj razini, a situacija u Agrokoru samo je povećala taj jaz.

Pitanje je može li uopće Hrvatska odolijevati tim sudaranjima velikih na svome teritoriju i kako. Za Kotarskog rješenje je multilateralizam unutar EU, pri čemu bi valjalo ‘podržati inicijativu Francuske, Njemačke i Italije, koja zagovara zajedničku proceduru EU za ‘screening’ kineskih (i ostalih) ulaganja i preuzimanja iz trećih zemalja, kada bi ta ulaganja mogla ugroziti nacionalnu sigurnost ili kada je riječ o znatnom izostanku reciprociteta u bilateralnim trgovinskim i investicijskim odnosima’. Hrvatska, dakle, može jedino odabrati stranu koja joj se čini najboljom, što je pristupanjem NATO-u i EU i učinila. Naravno, od ulaganja ‘onih drugih’ ne treba bježati, ali ‘primarno u sektorima poput turizma, greenfield ulaganja itd., a ne u smislu prepuštanja kontrole u sektorima s prirodnim monopolima’, smatra Kotarski i dodaje kako bi ‘trebalo onemogućiti preuzimanje kompanija u slučaju kada je to preuzimanje obilato subvencionirano državnim novcem’. Cvrtila dodaje stabilan sustav ‘koji je dovoljno fleksibilan da može učinkovito odgovarati na vanjske pritiske, uz napomenu da nema slabosti u unutarnjoj gospodarskoj strukturi, odnosno slabih točaka koje bi mogle znatno u kratkom roku ugroziti ekonomsku stabilnost’. No, kako kaže, upravo taj preduvjet Hrvatska ne zadovoljava jer ima slabosti u gospodarskim strukturama i ‘ranjiva je na pojačane tenzije u međunarodnom poretku’. Jedno je sigurno: za države poput Hrvatske suverenost i nezavisnost znače samo pravo da same odaberu gospodara.