Kriza u najvećoj kompaniji usporit će gospodarski rast

Posljedice krize u Agrokoru mogle bi biti pritisak na jačanje kune i rast uvoza, a povećanje izvoza tek dugoročno. Glavni uvjet za preživljavanje čistilišta za Agrokorove kompanije i dobavljače bit će dizanje konkurentnosti. Negativan utjecaj Agrokora mogao bi smanjiti hrvatski BDP do 0,5 postotnih jedinica. Problem Agrokora postavlja pitanje važnosti i utjecaja velikih kompanija na domaću ekonomiju, čime se domaća ekonomska znanost još uvijek ne bavi. Budući da nemamo makroekonomski model i druge alate koji bi mogli dati točan odgovor na pitanje o BDP-u, najbolji mogući odgovor može se ponuditi upotrijebivši studiju za Nokiju i finsku ekonomiju kalibriranu prema modelu Agrokor.

Jedna od posljedica kraha Agrokora na makroekonomskom kretanju kojoj se možemo nadati u vrlo skoro vrijeme bit će ublažavanje inflatornih kretanja. Zbog rasta cijena svih vrsta energetskih resursa na globalnom tržištu, čiji je utjecaj na rast cijena ipak veći, deflacija ovaj put nije prijetnja. Prije nekih mjeseci čuli smo priču kako je jedan od stranih maloprodajnih lanaca na eskalaciju problema u Agrokoru reagirao tako što je od dobavljača zatražio 15 posto nižu cijenu za robu. Iako ne spominjemo imena, sigurno je da će drugi maloprodajni lanci iskoristiti priliku da pritiskom na dobavljače postignu niže ulazne cijene i time povećaju svoje tržišne udjele. Očekuje se nastavak procesa konvergencije maloprodajnih cijena s cijenama koje vladaju na susjednim, konkurentnim tržištima (Slovenija, Austrija, Italija). Veliki dobavljači Konzuma morat će prilagoditi svoje cijene, što za njih može imati dugoročno pozitivne učinke.

Agrokorova kriza označava kraj jednog razdoblja autarkičnog razvoja hrvatskoga gospodarstva u kojem su horizontalne veze prevladale u odnosu na integraciju domaćih poduzeća u međunarodna tržišta. Agrokor je svoje poslovanje temeljio na povezivanju s domaćim dobavljačima, koji su ga financirali bez obzira na njihovu konkurentnost i učinkovitost. U okružju zatvorene ekonomije, do ulaska u EU, paradigma horizontalnih veza unutar nacionalnog tržišta i integracije uzduž nabavnog lanca mnogima je bila prihvatljiva, pružajući lažnu nadu da se na taj način mogu stvoriti dugoročno održiva radna mjesta. Konzumu je namijenjeno ostvarivanje ‘nacionalne misije’ stvaranja distributivnog lanca za domaće proizvođače prema krajnjim potrošačima. Jesu li proizvodi domaćih dobavljača uistinu konkurentni te mogu li potrošači dobiti punu vrijednost za svoj novac, nisu bili odlučujući kriteriji. Potrošači su plaćali previsoke cijene, često znatno više u odnosu na cijene u susjednim zemljama.

Trošak Konzumove ekspanzije i pokušaja stvaranja oligopola platili su potrošači, plaćajući prekomjerne cijene, te dobavljači s niskom razinom produktivnosti. Niska razina produktivnosti velikih Konzumovih dobavljača, ali i pojedinih Agrokorovih proizvodnih kompanija, dovest će do većeg deficita u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Izvoz, barem ne u kratkom roku, neće porasti, ali uvoz će, kažu, hoće. Ne vjerujem da će izvoz porasti, jer Agrokorova poduzeća, bez obzira na svoju reputaciju i brend, nemaju pripremljene dugoročne strategije izvozne orijentacije. Hrvatska je 1994. godine odlučila da će voditi politiku precijenjenog tečaja i time si zatvorila vrata izvoznog modela ekonomskog rasta, čije posljedice osjećamo i danas, a osjećat ćemo i još mnogo godina, ako ne i desetljeća. Agrokor je jedna od tih posljedica.

U HGK očekuju da će proizvođači dio robe koja se plašira na domaćem tržištu u kratkom roku nastojati supstituirati prodajom preko drugih, uglavnom stranih lanaca. Međutim, nerealno je očekivati da bi ti stranci preuzeli prodaju i promociju hrvatskih proizvoda na regionalnim tržištima na način i u obujmu u kojem su to radili Konzum i druge tvrtke iz Agrokorova koncerna. Za preusmjeravanje prema izvozu hrvatske tvrtke, posebno u prehrambenom sektoru, morale bi samostalno činiti veće marketinške, logističke i druge napore u ovladavanju drugim tržištima. Moguće je da strani lanci preuzimaju veći dio prodaje na domaćem tržištu, ali oni su i prije značajan dio svoje prodajne robe osiguravali iz uvoza. U tom bi smislu stanje u Agrokoru moglo utjecati na povećanje uvoza i negativna kretanja u vanjsko-trgovinskoj bilanci.

S jedne strane, može se očekivati da će dio domaćih proizvođača pokušati pronaći zamjenske kanale za prodaju svojih proizvoda na stranim tržištima. Ipak, većina domaćih proizvođača, pogotovo u poljoprivredi i prehrambenoj industriji, ograničena je svojom veličinom, što nepovoljno utječe na konkurentnost i mogućnost zauzimanja pozicija na stranim tržištima. Ne treba zaboraviti ni utjecaj Agrokora na maloprodajne mreže u regiji na plasman hrvatskih proizvoda na ta tržišta. Iako bi, laički gledano, financijski slom Agrokora mogao rezultirati i rastom stranih ulaganja, ma koliko ta ulaganja bila nekvalitetna, postavlja se pitanje kako će se sve to odraziti na vanjski dug države.

Intervencije u spašavanje Agrokora povećavaju i bruto inozemni dug zemlje putem uzimanja novih inozemnih kredita. Izuzetno je važna izrada kvalitetnog programa restrukturiranja koji bi osigurao ne samo to da se iz budućih prihoda i dobiti mogu servisirati obveze, nego i to da poraste tržišna vrijednost tvrtki čijom bi se kasnijom prodajom pokrila uložena sredstva i smanjio inozemni dug. Smanjivanje uplate obveza prema državi moglo bi utjecati na stanje proračunskog manjka, a time i na javni dug.

U slučaju ‘debt to equity swapa’ moguće je očekivati rast stranih investicija te istovremeno smanjenje inozemnog duga. Ipak, bude li država diktirala eventualan proces prodaje sastavnica Agrokora, ne smijemo zaboraviti da je do sada privatizacijski proces tekao iznimno spor s ograničenim uspjehom. U društvu postoji praksa da se pojedini gospodarski subjekti (pre)lako proglase strateški važnim te ostave na upravljanje državi. Problemi Agrokora odrazit će se i na domaći financijski sektor. Moguće je očekivati pritisak na rast udjela loših plasmana te potrebe pojedinih manjih banaka za dokapitalizacijom. U srednjem roku moguć je utjecaj i na smanjenje kreditnog portfelja korporativnom sektoru te slabljenje važnosti faktorinskih društava u ukupnom financijskom sustavu.

Prve posljedice u financijskom sustavu već se osjećaju. Na domaćem deviznom tržištu tijekom uskrsnog razdoblja uobičajeni sezonski pritisci na jačanje kune bit će i pod utjecajem osiguravanja likvidnosti za potrebe Agrokora. Očekivani raspon trgovanja mogao bi biti između 7,42 i 7,45 kuna za euro. A to je tečaj nad kojim izvoznici mogu samo sjesti i plakati!