Otkud vi u utrci za zagrebačkoga gradonačelnika? – Nisam u politiku pao s neba. Ona je dugo pratila moj život, još od studentskih dana. Nažalost, nakon studija morao sam u inozemstvo jer ovdje nisam mogao naći posao. Kao i većina gastarbažera, radio sam u građevini, najteže poslove. Posložio sam neku buduću priču i htio sam se jednom vratiti kući i kao inženjer pokrenuti svoj posao.
Dakle, imate svoj biznis, sada želite drugi – gradonačelniki. Koji je motiv? – Cijela politika, bilo grada bilo države, posložila se i vrti oko nekoliko lobija. Oni se međusobno guraju. Dođu i prođu izbori, svejedno pobijedi li desna ili lijeva opcija, ništa se mnogo ne mijenja. Nema investicija, nema velikih promjena. Ono što je uvijek isto je javna uprava, ljudi koji rade taj posao i tvrtke koje dobivaju natječaje. Više od 400.000 ljudi u Hrvatskoj dobiva plaću u javnome sektoru. Tvrtke koje rade za državu, a to su veliki i sigurni poslovi, mijenjaju imena, ali vlasnici su isti. Jedni te isti ljudi i lobiji upravljaju državom i Zagrebom. Meni je neshvatljivo da nas bosanske Hrvate, koji smo gotovo petina broja stanovnika, nema nigdje. Svaka treća tvrtka u rukama je bosanskog Hrvata, to su uspješne tvrtke. Nisu velike već srednjeg dometa, ali su stabilne. Preživjele su krizu, rade dalje, ali ne sudjeluju u javnim poslovima, ne rade za grad, nitko ih ništa ne pita. Totalno smo isključeni iz svega i to me, ako hoćete, natjeralo da krenem u ovu političku avanturu. Želim nas politički ujediniti i reći – dosta je bilo! Imamo važnu ulogu u privatnom biznisu, želimo i veću ulogu za opće dobro.
Nije li ta vaša ideja vodilja zapravo isto što želite promijeniti? – Imam viziju kako Zagreb treba izgledati. Dugo sam živio u Njemačkoj, sin sam roditelja iseljenika koji su cijeli svoj život proveli u Njemačkoj. Zagrebu nedostaje života, investicija, temeljita obnova. Grad je zapušten. I sami živite ovdje i vidite da se ništa važno ne događa. Jedina konstanta u Zagrebu je 30.000 ljudi koji rade za Grad i još toliko ih se želi zaposlit, po rodbinskoj liniji naravno. Želite li kao privatnik raditi za Grad, ne možete ništa bez nečije preporuke ili telefonskog broja. Najbolji i najobrazovaniji ljudi ne zapošljavaju se u Gradu, nego nečija djeca i nećaci. Zato na šalterima gradskih službi često rade neljubazni ljudi koji nikome ne odgovaraju, jer ih je netko s vrha zaposlio, da ne kažem i uhljebio.
Spomenuli ste lobije koji upravljaju gradom, u vašem programu piše da želite grad istrgnuti iz ruku 300 obitelji. Kojih to obitelji? – Čini se da se u našem narodu uvriježila ljubav prema Franjama Tahijima. U posljednjih 25 godina imamo razne šerife koji nam određuju život. To su obitelji koje daju poslove kome hoće, zapošljavaju i nagrađuju koga hoće, daju stanove kome hoće. Svi ostali koji nisu dio tog sustava, nemaju šanse ni za što.
Kažete da ste izgradili uspješnu karijeru. Možemo li to izmjeriti? Na što točno mislite? – Možemo izmjeriti, naravno. Imao sam težak životni put. Od 90-ih naovamo gotovo se ništa nije promijenilo. Mladi u posljednjih pet godina masovno bježe iz Hrvatske. Više od 300.000 mladih, što je stravičan gubitak. A čini se da ljude u javnoj upravi to ne zanima, njima je bitno da im dođe plaća na vrijeme, da im ostanu beneficije. Oni žive u svom balonu i ništa ih drugo ne zanima. Može li se izmjeriti moj poslovni uspjeh? Itekako. Napravio sam više od 350 stanova. To je promet od 350 do 400 milijuna kuna. To je opipljivo. Mnogi mladi nisu u istoj prilici. Zato su oni okosnica mog političkog programa, Grad im mora biti istinski partner u poslovnom putu. Zagreb to može, Grad je moćan! Samo da se tim mladima tri godine besplatno daju gradski prostori na korištenje i već imate temelj za procvat gospodarstva. Nitko do sada nije predložio da se mlade ljude koji žele u biznis oslobodi od poreza i davanja prve tri godine rada. Moje iskustvo kaže da bi to bio jedan od jačih motiva da mladi ostanu ovdje i ne napuštaju domovinu.
No to je državna sfera, Grad ne može utjecati na takve odluke. – Može! Zagreb je četvrtina stanovništva Hrvatske i pola kapitala! Samo nas uvjeravaju da Grad ne može. Ponavljam, Grad je moćan i može sve! Samo je potrebna dobra volja. Sve ovo što spominjem u vezi s mladim poduzetnicima bolje je nego da odu van. Država i grad u njih su ulagali 25 godina školovanja, to je ogromna količina izgubljenog novca.
Dobro, ali ponavljam – koji je vaš poslovni rezultat? – Dva se desetljeća uspješno bavim stanogradnjom. Naša obiteljska tvrtka samo je lani sagradila i prodala 30 stanova. Najviše stanova prodamo tijekom gradnje. Možete li zamisliti koje to povjerenje mora biti kada vam netko plati stan koji se tek gradi? Banke ne financiraju nijednu našu gradnju i sve realiziramo vlastitim sredstvima i novcem kupaca. Zamislite situaciju u kojoj idete u investiciju od dva ili tri milijuna eura, a ne morate imati banku iza sebe? Pogledajte Agrokor. Kako će se sada osloboditi silnih hipoteke? Svi bi htjeli i znali upravljati Agrokorom da nema hipoteke. Uspješan sam u biznisu, nametnuo sam i neki standard još iz vremena kada su me Nijemci podcjenjivali. Ja sam inženjer, a radio sam najgore poslove na građevini. Rekao sam si tada da ću se jednom vratiti u Hrvatsku, imati svoju tvrtku i raditi prema najvišim standardima. Naši stanovi i zgrade kvalitetom se ne razlikuju od njemačkih. Lanjskih 30 stanova prodali smo u prva tri mjeseca gradnje. To je uspjeh, to je povjerenje, to je ime. I još nešto, ne patim od druženja s elitom. Ne šećem po špicu subotom da bih bio viđen. Družim se sa susjedima, s običnim svijetom. Živim u Podsusedu, radničkom kvartu. Nije važno koliko škole imaš i koliko si novca zaradio – ili si čovjek ili nisi.
