Vučić i novi Memorandum

Za desetak godina vjerojatno ćemo se pitati je li Memorandum 2 SANU kao politička platforma za ostvarenje srpskih velikodržavnih ciljeva mirnim putem, iskorištavanjem svih mogućnosti i slabosti koje im pruža politika drugih aktera, zapravo iznijedrio novog vožda za novo vrijeme. Ili je Aleksandar Vučić taj koji je iskoristio Memorandum 2 kako bi od sebe napravio novog vođa? Isto je pitanje još neodgovoreno i u slučaju Slobodana Miloševića: je li Memorandum 1 za ostvarenje projekta Velike Srbije stvorio Slobodana Miloševića ili je Milošević iskoristio Memorandum za svoje osvajanje apsolutne vlasti?

Vjerujem da je sustav talentiranoga šahista iz Šešeljeva četničkog pokreta Aleksandra Vučića na vrijeme prepoznao kao idealnu osobu za provedbu projekta Memorandum 2 baš kao što je svojedobno mladi partijac i bankar s američkom praksom Slobodan Milošević prepoznat kao prava osoba za provedbu Memoranduma 1. Ostatak je njihova puta osvajanja vlasti pak bio sinergija vlastite ambicije i sustavne potpore. S Miloševićem je provedena tranzicija komunističkoga sustava Srbije u njegovu velikodržavnu nacionalnu fazu, pri čemu su posljednje petokrake simbolično odbačene na ruševinama Vukovara. S Vučićem se provodi tranzicija srpske četničke političke doktrine u građansku političku opciju uz mentoriranje europskih pučana.

Baš kao i Miloševića devedesetih, i Vučića danas čekaju trenutci slasti u vlasti. On naizgled može sve. Trenutačno je najdraži balkanski dečko njemačke kancelarke Angele Merkel koja širenjem njemačkog utjecaja na jugoistočnu Europu nastoji nadoknaditi ono što gubi za tezanjem odnosa s Poljskom i drugim državama Višegradske skupine. Osobni je izbor Vladimira Putina, svoje posljednje adrese prije predsjedničkih izbora. S njime ozbiljno računa i Donald Trump, ma koliko im se razlikovali pogledi na budućnost Crne Gore, Kosova, Makedonije, a vjerojatno i BiH. On je pak uvijek otvoren prema Recepu T. Erdoğanu i zapravo bi se vrlo brzo dogovorili o podjeli utjecaja u BiH, pa i o nekom modalitetu za Kosovo, ali Erdoğan se u ovoj fazi još ne smije otvoreno dogovarati s trećima o američkim uporištima na Balkanu.

Savezništvo i dogovor, dakako, bili bi privremeni jer obojica dolaze iz orijentalne političke tradicije u kojoj je dogovor samo predah do nove bitke, a njegovo kršenje samo je znak da je jedna strana prikupila dovoljno snage za novu rundu bitke. Vučića već unaprijed nazivaju novim liderom novoga balkanskog ‘regiona’.

No ‘kvaka 22’ jest u tome što se upravo zbog novog ustroja toga balkanskog ‘regiona’ vodi novi globalni (zasad) hibridni rat. I svaki Vučićev saveznik vidi ga drukčije: Merkel bi najradije da sve jugoistočno od Hrvatske bude EU neke sporije brzine, ne mareći previše kako će to utjecati na Hrvatsku kao članicu EU; Putin bi da sve to bude rusko uporište pred vratima EU, uključujući Hrvatsku. Uz izlaz na istočni Jadran, dakako; Trump, koliko se vidi, ne namjerava predati Crnu Goru Putinu, a kamoli Hrvatsku, a najave politike zadržavanja onoga što se može zadržati i neinzistiranja na onome što se ne može osvojiti ostavljaju prostor za američko-ruski dogovor o razgraničenju interesnih zona na Balkanu. Erdoğan to neće gledati prekriženih ruku.

A Vučić Novi vožd mogao bi se naći u poziciji Ivice Todorića: sve je njegovo, ali on više nije sâm svoj (vlasnik). Budućnost novog vožda ovisi ponajviše o viziji budućeg upravitelja ili upraviteljstva za restrukturiranje Balkana. Može dobiti doživotno političko namjesništvo. A može mu sustav poslati i nekoga novog Čedu Jovanovića koji će mu poručiti: ‘Izađi!’