Kaotična tranzicijska faza razvoja domaćeg poduzetništva, u kojoj su dominirala poduzeća nastala u okrilju ‘organskoga koncepta’ izrastanja nacionalnih kapitalista, prema svemu sudeći, završena je dramatični prošli petak u kojem je financijska kriza najveće hrvatske poslovne grupacije doživjela vrhunac i vjerojatni početak raspleta mogli bismo označiti kao iznimno važan, povijesni dan za hrvatsku ekonomiju. Temeljni problemi Agrokora i njime sudbinskih povezanih hrvatskih poduzeća s jedne strane mogu sažeti u sintagmu ‘previše svega’ – previše emocija i ne-realnih ambicija, prekomjernih i često neučinkovitih ulaganja, previše zaposlenih, previše rođaka i interesnih konflikata, previše politike…
Unatoč mnogim, doista vrijednim, poduzetničkim postignućima po kojima će Ivica Todorić ostati zabilježen u hrvatskoj ekonomskoj povijesti, stvoren je gospodarski balon s vrlo niskom razinom vlastitoga kapitala i iznimno niskom ukupnom učinkovitošću u usporedbi s međunarodnim konkurentima. Donedavno potpuno zatvoreno domaće tržište, rezervirano za Agrokor i njegove partnerne, zakasnjelo se – ali zbog toga ubrzano – ‘utapa’ u potpuno globalizirana tržišta na kojima stoljuju hipervučinkoviti europski trgovački lanci. Većina poslovanja Agrokora, naime, unatoč pokušajima diverzifikacije ‘uzvodno’ prema poljoprivredi i preradivačkoj industriji, događa se u sektoru maloprodaje. Pod pritiskom takvih procesa, zastarjeli i troškovno intenzivni Agrokorovi poslovni modeli ruše se kao kula od karata. Svjedočimo naglom, nadamo se ne i razarajućem, ispuhivanju tog balona i stvaranju nekog novog (ili nekoliko novih manjih) i dugoročno održivog Agrokora. Kriza te kompanije, koja je zbog svoje veličine (jedna od pet najvećih grupacija u Srednjoj i Istočnoj Europi) uistinu važna za cijeli hrvatski ekonomski sustav, može se i mora sustavno rješavati. Političkim bismo rječnikom mogli reći da je riječ o ‘sistemski relevantnoj’ ili ‘strateškoj’ kompaniji. No bilo bi potpuno pogrešno širiti iluziju da je Agrokorova kriza pitanje njegove nelikvidnosti, odnosno ročne neuskladenosti novčanih tokova te da se može riješiti dodatnim bankarskim kreditima ili intervencijama iz fiskalnog sektora. Agrokor (i većina njegovih dobavljača) u dubokoj je strateškoj krizi koju obilježavaju mnogobrojni manjkovi – manjak kapitala (kako je moguće u tržišnoj ekonomiji poslovati bez kapitala kao jednog od glavnih ekonomskih faktora?!), manjak inovacija i razvoja novih proizvoda, manjak upravljačkih kapaciteta, manjak produktivnosti i konkurentske sposobnosti te manjak strateških vizija koje bi se prostirale izvan granica vrlo uskog domaćeg tržišta, odnosno siromašnih tržišta Jugoistočne Europe.
