ODŠTETA Država plaća, a njezini zaposlenici za pogreške ne odgovaraju

Ako je riječ o pogrešci državnog službenika, pa i suca, plaća država, a samo ako je riječ o grubim propustima država ima pravo na regres od odgovorne osobe. Zabilježeno je samo nekoliko sudačkih regresa, ali državni odvjetnici nikada nisu odgovarali ni za jednu svoju pogrešku.

Prije nekoliko dana mediji su bili preplavljeni vijestima o presudi splitskoga trgovačkog suda koji je obvezao državu (zapravo Ministarstvo financija odnosno Poreznu upravu) na plaćanje višemilionskog iznosa jednom trgovačkom društvu. Iznos nam nije najvažniji, važnije je to što su poreznici pogrešno protumačili propise, odnosno što je njihova pogreška dovela tvrtku na rub sloma. Sudski vještak je u parničnom postupku (nakon što je pravomoćno utvrđeno da je riječ o pogrešci poreznika) izračunao koliko bi trgovačko društvo da je normalno poslovalo zaradilo u razdoblju od 2005. do 2009. (riječ je o nekoliko spornih godina u kojima su društvo na jedan, a poreznici na potpuno drugi način tumačili pravila o PDV-u, točnije nultoj stopi tog poreza), a na to treba dodati još oko 700.000 kuna parničnih troškova.

Naravno da svatko tko radi i griješi, tu nema ničeg spornog. No u uobičajenim okolnostima onaj tko griješi u kojačnici i plaća za te svoje pogreške. Ako je riječ o pogrešci državnog službenika, pa čak i suca, plaća država, a samo ako je riječ o grubim propustima država ima pravo na regres od odgovorne osobe ili osoba. Kao temeljno pravilo to izgleda sasvim u redu i bilo bi u redu kada ne bismo znali za nekoliko jako zabrinjavajućih podataka koji bacaju potpuno drugo svijetlo na cijeli problem. Prvi je da isto pravilo ne vrijedi za sve koji nešto rade, pa tako nema baš nikakve odgovornosti ni za predlagatelje propisa ni za one koji propise donose, a u praksi to gotovo isto vrijedi i za suce i za državne odvjetnike. Tako je široj javnosti potpuno nepoznato da bi itko unutar državnog odvjetništva ikada odgovarao za štetu nastalu neosnovanim utuženjem ili oduševljenjem tužbenom zahtjevu koji je očito osnovan ili već i samim prolongiranjem odnosno odugovlačenjem za vrijeme kojega se ne prekida tijek zateznih kamata.

U postupku koji je poslužio kao povod tekstu parnični trošak je 700.000 kuna, a ne bi ga uopće bilo da je u izvansudskom pokušaju mirnog rješenja (a to je obveza prije tužbe protiv države, tko to ne učini tužba će bit odbačena) tužba odnosno zahtjev priznat. Pri tome nije točno ni da se vještačenje nije moglo provesti izvansudski, a i raspored troškova bio bi drukčiji da je primjerice priznata osnova tužbenog zahtjeva, a osporena samo njegova višina. Netko u državnom odvjetništvu je, dakle, tu prigodu propustio, a koliko nam je poznat modus operandi u državnom odvjetništvu nikada ta osoba (koja je odlučila) neće biti ni pitana zašto je tako postupila (slučajevi prihvaćanja izvansudskog mirnog rješenja koje se nudi državi broje se u promilima).

Drugije je da kada država i plati nema automatizma u traženju regresa. Tako je primjerice iz povijesti tzv. razumnog roka i milijuna kuna koje je prema toj osnovi država platila zabilježeno samo par slučajeva traženja regresa od suca koji je bio odgovoran za nepoštovanje razumnog roka. Treći je da, kada se regres i traži, vrlo često nema naplate jer su to iznosi koji daleko premašuju mogućnosti plaćanja prosječnog obnašatelja neke dužnosti. A ako je riječ o pljenidbi imovine, tu je država zakinula (osim drugih vjerovnika) i samu sebe jer je propisala desetogodišnji zastarni rok za plaćanja u pravomoćnim sudskim odlukama, ali i jako kratak rok za paušalne tužbe (najdulji je tri godine) koji omogućava ‘sklanjanje’ imovine sa svojeg imena čak i na najbliže srodnike.

Četvrto je ono što je možda i važnije od regresa. Zašto onaj tko grubo pogriješi nije na nekoj vrsti stupa srama, zašto nema zabranu napredovanja, zašto to nije otkazni razlog ili barem razlog da tako skoro ne dođe u prigodu ponovno tako pogriješiti?

Ključno bi trebalo biti da svatko, ali baš svatko tko radi kao profesionalac mora odgovarati i za činjenje i za nečinjenje i da to mora jako visoko podignuti letvicu odgovornosti prema poslu za koji se uredno dobiva plaća. Istodobno, mora se omogućiti miran i racionalan rad, bez panike i iracionalnog straha. Na primjeru poreza to bi značilo da pojedinac ne može sam donositi složenije odluke (ili one velike novčane ‘težine’). Kada je u pitanju angažiranje odvjetnika, to bi značilo da pri istoj tarifi (cijeni) koja obvezuje sve odvjetnike načelnik općine ili gradonačelnik ili župan ili netko na nacionalnoj razini, kao i bilo tko tko barata tuđim novcem, mora izabrati najboljeg ili jednog od najboljih ili riskirati da onaj drugi izgubi spor zbog neiskustva, neznanja, netemeljite pripreme i sl. i da ga očekuje regres zbog toga na vlastitoj imovini. Tako se jednoj jedinici lokalne samouprave dogodilo da u stotine milijuna kuna teškoj arbitraži odredi arbitra kojem je to bilo – prvo sudjelovanje u arbitraži.