Birokratski duh neprijatelj br. 1 suvremenog lidera

Svijetu ideja i kreativnosti poslovična je smetnja ‘birokratski duh’, odnosno stajalište o svijetu koje počiva na potrebi da se sve precizno definira, regulira i propiše. Tom su duhu strani improvizacija, fleksibilnost, tolerantnost i izostanak reda. Poštovanje pravila olakšava život i čini ga upravljivim, ali kruta primjena pravila izvor je otpora novim idejama.

Uhovita definicija opisuje lidera kao pro-davača nade. U vremenima pesimizma i crnila, vođe moraju znati proizvesti nadu u bolju budućnost. Naime, većinu naših akcija pokreću stvari kojima se nadamo, kojima težimo i koje očekujemo. Zato je prva bitna osobina vođa sposobnost da optimistički gledaju naprijed i izbace iz svoje vizije sve ‘crne’ scenarije. Druga bitna karakteristika suvremenih vođa tiče se sposobnosti da nauče vidjeti svijet očima generacija koje dolaze, takozvanih milenijaca. Naime, nikad u ljudskoj povijesti oni koji tek stupaju na poslovnu i političku scenu nisu imali više znanja o tehnologijama budućnosti od generacija koje još uvijek drže upravljačko kormilo u svojim rukama. Slijedi treća, najvažnija osobina suvremenih lidera – sposobnost da budu majstori promjena i pokretači inovacija.

Peter Drucker volio je govoriti da vođe ne mogu upravljati promjenama, već moraju biti ispred njih. Zato je glavni zadatak sadašnjih i budućih lidera energično uvođiti inovacije, mijenjati ponašanje svojih djelatnika i hrabro ih voditi u kreativnu budućnost. Kako se to radi? Zamislite da želite ljude koji se iz lijenosti voze dizalom ili penju pokretnim stepenicama potaknuti da promijene nezdravu naviku i koriste se običnim stepenicama. Nikakve naredbe, savjeti ili uvjeravanja neće biti od velike koristi. No što ako obične stepenice obojite poput tipki na klaviru, a zatim u njih ugradite senzore i zvučnike, tako da hodanje proizvodi glazbu, kao da hodate po sintezajzeru? Eksperiment je napravljen u Švedskoj prije sedam godina, a rezultat je bio porast broja korisnika zdrave ideje zvučnih stepenica za 66 posto već prvog dana nakon instalacije te kreativne novosti.

Pogledajmo još jedan primjer. Primijetivši da većina ljudi ne odlaže otpad u kante za smeće, skandinavski inovatori iz komunalne službe osmisli su glazbenu kantu koja, čim otpad dotakne njezino dno, proizvede zvuk teškog predmeta koji dugo pada. Time su potakli ljude ne samo da bacaju otpad u kantu već da skupljaju tuđi otpad, samo da bi što češće čuli zabavni zvuk. Ohrabreni uspjehom, pokrenuli su novi projekt, poticanje ljudi na recikliranje stakla. Izradili su aparat koji daje bodove kad se u njega ubaci staklena boca, a zvučnim i svjetlosnim signalima prati njezin put do kontejnera. Rezultat je bio red ljudi koji stojte ispred automata samo da bi ubacili bocu, ‘odigrali igru’ i zaradili bodove.

Oba primjera govore o ključu kojim lideri otvaraju vrata promjena, a to je kreativnost kojom se stvaraju inovacije. Ta se dva pojma ipak razlikuju pa možemo reći da je kreativnost proizvodnja novih ideja neovisno o primjenjivosti, a inovacija je transformacija novih ideja u (korisne) proizvode ili usluge. Jednostavnije rečeno, kreativnost je podloga za inovacije, a inovacije su primijenjena kreativnost. Svaka kreativna ideja ne mora postati inovacija, ali nema inovacija bez kreativnosti. Zato je kreativnost nužni temelj promjena, ali sama po sebi nije dovoljna. Razvoj i napredak ovise o inventivnim i poduzetnim pojedincima, liderima koji će kreativnoj ideji udahnuti život i gurnuti je na tržište.

Pokušajte riješiti sljedeći problem: treba uhvatiti krokodila za potrebe zoološkog vrta. Na raspolaganju su vam profesor književnosti, dva sendvića, jabuka, kutija šibica, dosadna knjiga, pinceta i dalekozor. Kao što je slučaj s većinom kreativnih problema, broj mogućih rješenja ograničavaju samo fleksibilnost mišljenja i mašta.

Evo jednog pokušaja: pronađite riječ u kojoj ima krokodila. Sjednite na obalu, pojedite prvi sendvić i počnite čitati knjigu. No ona je dosadna pa ćete ubrzo zaspati. Tada iz rijeke izlazi znatiželjni krokodil. On pojede preostali sendvić (da ne dira vas), uzima knjigu koju ste ispuštali i počne čitati. Uskoro, zbog dosade, i on zaspi. Vi ste prvi zasplali, pa se prvi i probudite. Još usnuloga krokodila pogledate kroz krivu stranu dalekozora (objektiv) i on se čini toliko mali da ga možete uhvatiti pincetom i zatvoriti u kutiju šibica. Pitate se što s jabukom? Ona vam treba ako se krokodil probudi prije vremena. Budući da jabuka ne pada daleko od stabla, spasit ćete se penjanjem. A čemu služi profesor književnosti? Naležite li na nepismenog krokodila, on će ga naučiti čitati. Kreativni pojedinci rado će smišljati takve priče i razmjenjivati ih s prijateljima, ali od toga neće biti druge koristi osim zabave. Inventivni pojedinci takvu će ideju upotrijebiti, na primjer, kao polazište za računalnu igru u kojoj će igrači sastavljati šaljive priče iz ograničenog broja zadanih riječi. Ili će na temelju te priče napraviti promotivnu kampanju za reklamiranje knjiga, sendvića, dalekozora, jabuka, tečajeva čitanja ili torbica od krokodilske kože. Ili će priču ugraditi u članak na mjestu gdje im je ponestalo boljih ideja.

Može li se kreativnost naučiti? Postoji opće uvjerenje da je invencija privilegij rijetkih genija. Kad se spomene kreativnost, većina ljudi pomisli na Leonarda i Michelanga, na Mozarta, Edisona, Teslu i slične jedinstvene talente koji su oplemenili povijest grandioznim inovacijama, tehnološke, umjetničke ili znanstvene prirode. Je li takvo uvjerenje točno? Nismo li se rodili s talentom, bit će nam neusporedivo teže. No ako ne vježbamo, ne istražujemo i ne kušamo ‘probuditi’ usnuli svijet ideja u nama, on će zauvijek tamo ostati, zatomljen i sakriven. Svaki je čovjek kreativan, isto vrijedi i za svaku organizaciju. Razlika je je-