Iz Vlade Agrokorovim dobavljačima: Tu smo, al’ se ne bi šteli mešat

Sve dosadašnje vlade odbijale su institucionalno (javno) komunicirati s vlasnicima najvećih domaćih tvrtki. Da je dijaloga bilo, vjerojatno bi se na vrijeme postavilo i pitanje o Agrokorovu modelu rasta.

Bilo bi krasno da u današnjem svijetu postoji slobodno tržište i da država samo odredi pravila igre. Ta se utopija raspada kad se među akterima pojave ruska i kineska državna banka. A Vlada nije dorasla novoj realnosti.

N eobična je izjava koju je nakon sastanka s 19 najvećih Agrokorovih dobavljača dala Martina Dalić, potpredsjednica Vlade. U njoj je formulacija da ‘Vlada očekuje od vlasnika i Uprave Agrokora da pronađu rješenja za situaciju’. Bilo bi zaista čudno da Vlada to ne očekuje, zar ne? Onda potpredsjednica, kao s osjećajem krivnje što se sastala samo s 19 najvećih, naglašava kako se očekivanje da Agrokor ‘osigura stabilnost i sigurnost za (…) dobavljače’ posebno odnosi na male dobavljače ‘koji se ne mogu sami izboriti s ovim problemima’. Ispada da se ovih 19 velikih može samo nositi s apokalipsom koja im prijeti! Na kraju je još jedna diplomatska izjava da Vlada ‘podržava’ dobavljače u njihovim željama za otvorenijom komunikacijom s Agrokorom i bankama. I to bi bilo to.

Ispada da je Vladina taktika da se ‘ne bi štela mešat’. Treba priznati da je potpredsjednica Dalić s takvim pristupom vjerna svojim dugogodišnjim stajalištima i na njih ima pravo. Nažalost, svijet ne funkcionira prema načelima zamišljenoga slobodnog tržišta u kojemu vlade određuju pravila igre i to je sve. A ostalo se prepušta tržištu da svojim mehanizmima, uz manje ili više žrtava, riješi nevidljivom rukom. Još samo nedostaje ona poznata poruka nekadašnjega potpredsjednika Vlade Borislava Škegre domaćim poduzetnicima: ‘Trebaš te paziti s kim posluješ.’

Hrvatska vlada, međutim, u slučaju Agrokorova postanja ima vrlo veliku odgovornost. Pogrešna procjena može imati dramatične posljedice. Naravno da tržište nema alternativu kao temeljni oblik rješavanja odnosa tvrtki i njihovih vjerovnika. Ali postoji i siva zona. Koja se ne smije zanemariti. Vlada, prema svemu sudeći, ne želi ozbiljnije pomagati dobavljačima koji od Agrokora potražuju 16 milijardi kuna. Ali zašto je onda u tajnosti imala sastanke s Ivicom Todorićem? Zašto komunicira s državnom ruskom bankom Sberbankom? Zašto se s predstavnicima Kineske industrijske i komercijalne banke razgovara o Agrokoru?

Ponašanje Plenkovićeva vlade prema dobavljačima, koji su odreda među stotinu najvećih privatnih poduzetnika u Hrvatskoj, posljedica je četvrto stoljeća odbijanja da se definira odnos između političara na vlasti i krupnoga domaćega kapitala. Strah od reakcija glasača, izgubljenih u kaosu tranzicije, održava populistički pristup svih dosadašnjih vlada.

Istina je, ima sastanaka u HGK-u ili HUP-u na koje dolaze Vladini predstavnici. Tu su i sjednice Gospodarsko-socijalnog vijeća. Ali to su horizontalni razgovori. HGK i HUP predstavljaju sve svoje članove. Cijelo vrijeme izostaje institucionalni okvir za komunikaciju između Vlade i najjačih domaćih poduzetnika. Zašto se premijer i ekonomski ministri ne bi četiri puta na godinu sastajali s krupnim domaćim poduzetnicima? To se dogodilo samo jedanput, davne 2003., pri kraju mandata Ivice Račana. Ni prije ni poslije. Da je takvih razgovora bilo, vjerojatno bi se ranije propitivali rizici Agrokorova agresivnog širenja skupim kreditima. Pa se moglo djelovati preventivno.

Kad politika uporno odbija najveće domaće poduzetnike primiti na vrata, oni su prisiljeni ulaziti kroz prozore. Pa onda vlasnici tvrtki traže ministre kod kojih mogu lobirati za neke svoje interese. Šalju emisare, sami se s njima sastaju po zakutcima da ne budu viđeni. Neki od poduzetnika još su racionalniji pa na vrijeme uspostavljaju odnose s potencijalnim premijerima i ministrima.

Vjerovati da država i poduzetnici neće komunicirati jer to nije u skladu s neoliberalnom utopijom zaista je naivno. I opasno. Pogotovo u uvjetima kad je sve jašnije da, nažalost, jača ‘carski’ kapitalizam u Rusiji, ‘sultanatski’ u Turskoj, ‘orbanovski’ u Mađarskoj. A kineski je ionako uvijek vezan uz politiku. Pustiti u takvim uvjetima slabašne domaće poduzetnike na milost i nemilost tržišta na kojemu su im konkurenti države kao korporacije doista je za svaku osudu.

Nastavi li aktualna vlada odbijati ozbiljnije se umiješati u igru velikih igrača oko Agrokora, mnogi će od 19 dobavljača koji su došli moliti pomoć teško stradati. A trošak će, na kraju krajeva, opet platiti porezni obveznici. Hrvatska vlada mora svim sredstvima pomoći hrvatskim poduzetnicima koji su izloženi Agrokoru. Najmanje što se može očekivati jest da organizira sastanak s bankarima uključenima u moguće spašavanje Agrokora i da pri tome premijer i ministri budu na strani stola na kojoj su domaći Agrokorovi dobavljači. Ta gesta bila bi najmanje što bi u ovom trenutku učinila odgovorna vlada.