ZA VAŠ USPJEH NA GLOBALNOJ RAZINI VAŽNO JE GDJE STE ROĐENI

Vidjeli ste Oxfamov podatak prema kojem nekih osam ljudi posjeduje koliko i pola svjetskoga stanovništva. Smatrate li ga vjerođostojnim i kako ga komentirate? – Izračun je vjerođostojan, ali ima i drugih implikacija koje nisu toliko očite. Prvo, u izvještaju je riječ o bogatstvu, dakle bogatstvu osmorice ljudi koje se uspoređuje s velikim brojem ljudi na svijetu koji nemaju nikakvo bogatstvo, što ne znači da nemaju dohodak. Drugim riječima, oni svoje dnevne ili tjedne ili mjesečne prihode potroše do kraja i nemaju nikakvu štednju ili bogatstvo. Taj je podatak točan sâm po sebi, ali čini mi se da preuveličava postojeće razlike. Drugi je problem što se tijekom godina taj nerazmjjer povećava. Prije nekoliko je godina oko 150 ljudi bilo bogato kao pola svijeta, onda je taj broj pao na stotinjak pa na četrdeset, danas na osam. U nekom će trenutku opet morati rasti. To bi se moglo interpretirati kao da se stvari poboljšavaju, no one niti se pogoršavaju niti poboljšavaju. Razlike su goleme, a je li taj broj osam, četrdeset ili 150, zapravo nije važno.

Svoj ‘grafikon slon’ dopunili ste novim podacima koji pokazuju da je kriza bila dobra za smanjivanje nejednakosti. To zvuči pomalo paradoksalno? – Da, na prvu djeluje paradoksalno, ali nije tako. Kriza je najviše pogodila razvijeni svijet, mnogo manje zemlje u razvoju. Indija je nastavila rasti desetak posto na godinu, Kina oko šest, Tajland između pet i šest posto. Kad govorimo o svjetskoj krizi, govorimo pogrešno jer riječ je o europsko-atlantskoj krizi. Taj dio svijeta posebno je pogodio krizom u obliku pada dohotka i spora oporavka, posebno u Europskoj uniji. Bogati na svjetskoj razini stoga su bili jače pogodeni krizom od globalne srednje klase i siromašnih. To je pomalo paradoksalno, kako ste rekli, ali zbog toga je kriza smanjila globalnu nejednakost. Štoviše, u bogatim zemljama gubitak dohotka na vrhu bio je velik u prvom dijelu krize, između 2007. i 2010., otprilike 20 posto. U drugom dijelu, kad se dogodio malen oporavak, barem u financijskom sektoru, bogati su vratili ono što su izgubili i zato je sveukupni rezultat relativno slična razina nejednakosti kao prije krize. Zato kažem da nije bilo uočljiva pogoršanja nejednakosti, osim u nekim slučajevima poput Španjolske i Grčke.

Ako bismo trend uzeli kumulativno, na razini cijelog svijeta, kakav je? Govorimo li o smanjenju jaza ili o njegovu povećanju? – Sa sadašnjim projekcijama koje pretpostavljaju brži rast Azije od razvijenog svijeta nejednakost opada. Zbog anketa u kućanstvima koje ne zahvaćaju dobro sâm vrh, odnosno najbogatiji sloj koji ne sudjeluje u anketama ili prijavljuje nerealno niži dohodak, treba imati neku ogradu, ali nema pokazatelja da se na svjetskoj razini ta nejednakost povećava.

Biste li rekli da se globalno ekonomsko težište, pa i bogatstvo, premješta prema zemljama u razvoju? – To je posve točan zaključak. Velik je uspjeh Azije u proteklim desetljećima vidljiv, što možda i ne cijenimo dovoljno. Riječ je o velikom broju ljudi čiji je dohodak u postocima drastično porastao iako su još znatno siromašniji u usporedbi sa Zapadom. Uzmemo li samo Indiju i Kinu, riječ je o 2,5 milijardi ljudi, a u Europskoj uniji o samo pola milijarde. Drugim riječima, oko pet puta više ljudi iskusilo je porast dohotka i njihova je važnost u svjetskim okvirima mnogo veća. Afrika je nepoznanica koja ostaje; ondje će u sljedećih trideset ili pedeset godina stanovništvo najviše rasti, a konvergencija prema zapadnim dohodcima gotovo nema ili je vrlo mala. Može se dogoditi da nas Afrika sve ugodno iznenadi kao i Azija prije nekih trideset godina, no u to ne možemo biti sigurni.

Može li se dogoditi da se bogatstvo ekonomija u razvoju i razvijenih ujednači? – Gledajući proteklih tridesetak godina, vrlo sam optimističan. Moguće je, naravno, da se svašta dogodi, poput revolucije u Kini ili sukoba muslimana i hindusa u Indiji, što bi potpuno promijenilo postojeću sliku, pogotovo kad govorimo o velikim zemljama koje imaju velik utjecaj na svijet. Ako se to ne dogodi, izgledi posebno Kine, Tajlanda ili Vijetnama da postanu otprilike bogati kao Zapad prilično su dobri. Kao primjer često navodim da je Kina postala članica Europske unije zato što su tamošnji dohoci ili BDP po stanovniku na razini najsirotinjske članice poput Rumunjske i Bugarske. Ako bismo uzeli samo urbanu Kinu, ona je znatno iznad te razine, pa će za dvadesetak godina ta zemlja biti vrlo blizu prosjeka Unije.

S time da opet imamo paradoks istodobnog osiromašivanja Zapada, što pomaže konvergenciji… – Ne bih rekao da se osiromašuje, nego da ne raste jednako tempom kao Azija, a u nekim slučajevima uopće ne raste. Zanimljiv mi je slučaj Italije koja je 1999. imala BDP po stanovniku, 3,5 veći od svjetskog prosjeka. Danas ima 2,3 puta veći, što je velik relativni pad; Italija je prema razini dohotka ostala na 1999., a svijet je u međuvremenu napredovao, pa je njezina distanca u odnosu na svijet drastično pala. Ako bi se takve projekcije nastavile u sljedećih dvadeset godina, Italija bi možda bila na samo pedeset posto iznad svjetskog prosjeka. U tome se vidi relativni pad Europe.

Misli te li da se globalizacija na Zapadu ispuhala kao posljedica razočaranja i što misliš o porastu populizma? – Služem se da se dogodilo razočaranje. Istraživanje Pew Trusta na tu temu pokazalo je da su prema globalizaciji najviše skeptične zemlje na Zapadu, a u njezinu korist najviše vjeruju zemlje poput Indije, Kine, Vijetnama itd. Dogodila se korjenita promjena u odnosu na prijašnja razmišljanja. Dogodilo se da nakon krize i spora oporavka, posebice srednje klase čiji dohodak realno nije rastao 30-ak godina, eksplodira nezadovoljstvo, što objašnjava velik uspon političkih opcija kao što su Le Pen, Trump i slični. Ekonomski uzroci ključni su za takav razvoj, prema nekim razmišljanjima, a prema mišljenju drugih, razlog je imigracija, proces koji također potpada pod globalizaciju. Izostanak rasta dohotka srednje klase i strah od migranata ključni su razlozi. Ako vjerujete u ekonomsko razloge kao presudne, onda morate osmišljavati ekonomsku politiku koja te probleme rješava na razini države. Ako pak vjerujete da je Trump na vlasti zbog rasizma i ksenofobije, onda se možda ne morate baviti ekonomijom i možete misliti da je s njom sve u odličnom stanju, a ja ne vjerujem da je to točno.

Je li moguće okrenuti kazaljke na satu kao što pokušava Trump, vraćanjem proizvodnje u SAD i sličnim potezima? – Ne vjerujem. Iako je još teško reći što će on napraviti, to što želi nije moguće. Ovaj globalni sustav građen je više od pola stoljeća i mijenjati ga vrlo je teško, čak i s pravnoga gledišta. Takve ekstremne mjere pogodit će u krajnjoj liniji i njegovo biračko tijelo, zato mi se to čini nerealnim. No neke zamisli, poput ponovnoga pregovaranja o trgovinskim ugovorima, moguće je ostvariti i to se donekle čini. Kad je riječ o vraćanju radnih mjesta u SAD, veoma sam skeptičan jer sve su te kompanije proizvodnju premjestile s dobrim ekonomskim razlogom, zato vjerujem da će povući samo neke simbolične poteze da zadovolje formu i kažu da su vratile radna mjesta u SAD.

U svojem radu spominjete i ‘rentu državljanstva’, uvjetovanost uspjeha mjestom rođenja. Kako to utječe na poimanje uspjeha? – Na globalnoj razini možete napredovati, ali važno je koliko vaša zemlja napreduje u odnosu na druge. Slikovito rečeno, ako pokretna vrpca, poput onih u zračnim lukama, ide naprijed i vi trčite po njoj, idete jako brzo naprijed; ali ako bi vrpca išla unatrag, a vi pokušavate naprijed, možete ostati na istome mjestu. Slijedom toga, vrlo je važno za vaš uspjeh na globalnoj razini na koju ste vrpca stali, a ta je vrpca vaša država. Drugim riječima, ako ste rođeni, recimo, u srednjoj klasi u Nigeriji, možete napredovati koliko god hoćete, ali teško ćete ikada dosegnuti nekakav vrh na svjetskoj razini.

Mnogi ljudi na Zapadu, dakle, drastično precjenjuju utjecaj vlastitih sposobnosti na svoj uspjeh? – Svakako, definicija rente kaže da je to dohodak koji nije nužan za pokretanje proizvodnje. Kad bi je smanjili, ne bi se smanjio ‘output’ proizvoda za razliku od, recimo, smanjenja plaće radniku koja načelno uvjetuje smanjenje njegove proizvodnosti. Tu je slična situacija i to znači da dohodci ljudi u razvijenim zemljama imaju znatnu komponentu rente, što znači da precjenjuju svoj doprinos dohotku u obliku napora ili rada. Imate druge primjere koji to jasno pokazuju. Vozač autobusa u Nairobi ili Kolkati sasvim jednako radi kao vozač u Ženevi ili Londonu, a golema je razlika u dohotku.

To je primjenjivo i na europske stereotipe o velikom angažmanu i radišnosti, primjerice, Nijemaca ili Nizozemaca, a lijenosti Grka ili Hrvata? – Čak i ako ostavite po strani ovu priču s rentom i gledate sate rada, Njemačka je s Francuskom na dnu. Prosječni Grk, prema anketama, radi više od prosječnoga Nijemca, stoga je pogrešno vjerovanje da je veći dohodak u Njemačkoj u odnosu na Grčku rezultat vašeg napora. Velik dio tog dohotka na neki je način nasljeđstvo jer su naraštaji Nijemaca bili uspješni i prije i stvorili kapital i bogatstvo zbog kojih su novi naraštaji produktivniji nego što bi inače bili.

Kakva je uloga Svjetske banke u kontekstu nejednakosti, je li pridonijela njezinu smanjenju ili povećanju? – Dok sam ja bio ondje, tema nejednakosti bila je potpuno periferna, čak nije bila predmet razmatranja. Bio sam u istraživačkom odjelu koji je bio mnogo neovisniji i mogli smo na tome raditi, u čemu nas nitko nije onemogućavao, ali nije bilo nikakvih financijskih resursa za takav rad i nisu se prihvaćali takvi izvještaji. To nije bila samo pogreška Svjetske banke, i same su zemlje nevoljno prihvaćale takve radove, teme su mnogima bile škakljive i neprihvatljive. Svjetska banka mnogo je više radila na pitanju siromaštva nego na pitanju nejednakosti. Nemamo empirijskih studija o njezinu utjecaju na nejednakost, ali ljudi često smatraju da je na nju utjecala negativno jer je nerijetko vodila politiku sličnu MMF-ovoj, poput propagiranja fleksibilnosti radne snage, rezanja socijalnih davanja i privatizacije mirovinskih fondova. To je bila politika 90-ih koja nije smanjivala nejednakost, sve u vjeri da će se dogoditi ‘trickle-down’ efekt (uvjerenje prema kojem se bogaćenje na vrhu prenosi niz piramide prema dnu, nap. a.). Imajući na umu da se to nije dogodilo, može se reći da je takva politika povećala nejednakost.