-
Zašto ste se odlučili posao preseliti u Ameriku? – Posao smo pokrenuli u Hrvatskoj još davne 2013. kada smo počeli kao softverska kompanija. Slušajući probleme koje su naši korisnici imali s hardverom, odlučili smo se krenuti u razvoj Vyoocama. I dalje nam je plan sav razvoj i ljude imati u Hrvatskoj jer, koliko god to zvučalo čudno, za taj dio posla u Hrvatskoj su uvjeti mnogo bolji nego u Americi. Hrvatski inženjeri i programeri jednako su dobri kao oni u Americi, a, na žalost ili srećom, ovisno kako gledamo, mnogo su jeftiniji. Za dobru klimu u tvrtki držim da nam je mnogo bolje i jednostavnije komunicirati s našim ljudima, nego sa strancima.
-
Je li Silicijska dolina uistinu Amerika? – Definitivno nije. Silicijska dolina je amalgam visokoobrazovanih ljudi i inovatora. To je fascinantno. Užasno je visoka koncentracija takvih ljudi, a time je ondje koncentriran i kapital jer svi investitori traže priliku da pogode zlatnu koku.
-
Ponašaju li se ljudi drugačije od dolaska Trumpa u Bijelu kuću? – S Trumpom IT-ovci imaju užasno velik problem i to se već osjeća. U San Franciscu je dosta tvrtki iz Europe, Indije, Kine, odasvud. Kolega kod kojeg živim je nakon one šamanske uredbe krenuo na let prema San Franciscu da bi na aerodromu završio na trosatnom ispitivanju. Iz Slovenije je, osnivač je IT tvrtke koja ima više od 15 ljudi i jedva su ga pustili u državu. Osnivači, programeri i ostali zaposlenici u startupovima dolaze sa svih strana svijeta pa se bojazan od takvih situacija posebno osjeti jer su svi na nekakvim vizama. Zbog toga, a vjerujem i nekih drugih stvari, po cesti se često mogu vidjeti kredom ispisani grafiti ‘Fight against Trump!’ i slični.
-
Imate li već plan B ako stvari pođu po zlu? Razmišljaju li drugi o tome? – Palo mi je to na pamet, jer kad prikupim novac, najveći problem bit će mi viza. U Americi imam pravo boravka šest mjeseci i što onda? Investitori su isto počeli pitati: na kojoj si vizi, koliko smiješ biti u Americi i sl. Zasad, ipak, ne razmišljam o planu B.
-
Ako se to ipak dogodi, možete li s investitorima funkcionirati iz Hrvatske? – To treba zaboraviti. Moguće je, ali svaki investitor želi osjetiti da si mu blizu. Tvrtka, sjedište i menadžment moraju biti blizu očiju investitora, a R&D može biti bilo…
-
Kakvom ocjenjuješ tehnološku, a unutar nje startup-scenu u Hrvatskoj? – U jednu ruku draga mi je jer u njoj ima jako mnogo dobrih i pozitivnih ljudi koji gledaju u budućnost, a ne u prošlost. Takvi nam najviše trebaju jer situacija u državi nije dobra tj. mladi sve teže pronalaze perspektivu. S druge strane, osim par svijetlih primjera, činjenica je da je naša startup-scena jako mala i slaba. Imam osjećaj da Hrvatska i ljudi u njoj još uvijek ne shvaćaju važnost IT-a i informatizacije općenito. Već u obrazovnom programu postoje problemi koji djecu koče u razvoju i to u smjerovima koji su najvažniji za njihovu budućnost. Vjerujem da će se situacija mijenjati samo nabolje jer evo, nedavno smo imali akciju koju je pokrenuo Nenad Bakić ‘STEM Revolucijom’. U Silicijskoj dolini jedan dobar programer startupu diže vrijednost za milijun dolara. U tim vrhunskih programera svatko će rado uložiti jer taman i da sve propadne za takve će uvijek biti dobro plaćenog posla. To je zvanje koje se traži i koje će biti sve više traženo, ne samo u Americi, već i u cijelom svijetu pa tako i kod nas.
-
Kako ste došli do poziva Readwrite Labsa? – Bio sam zaista iznenađen pozivom akceleratora Readwrite Labsa. Dugo sam se mučio po Europi, pobijedio sam na Idea Knockoutu, potom smo predstavili prototip na CES-u i dobili jako dobar odaziv kupaca. Zatim sam se vratio u Hrvatsku i nastavio razvijati proizvod. Trebalo mi je par mjeseci da bih našao proizvodnog partnera, a kad sam saznao iznose koji su nam potrebni za pokretanje proizvodnje, počeo sam tražiti investitore. Radi toga najprije sam krenuo u Hubraum u Krakow, ali to je ispalo smiješno. Prvo smo pobjedili na njihovom akceleratoru Warpu, a potom smo, uz još dva tima, dobili priliku mjesec dana provesti u njihovom akceleratoru Fast-tracku. U Hubraumu smo se nadali suradnji s DT-om, koji je njihov glavni pokrovitelj, a koji je mogao biti idealan partner našem proizvodu jer smo im željeli pomoći u prodaji podatkovnih paketa. No da bismo došli do bilo kakve ‘poljske’ investicije bilo je poželjno središte tvrtke i intelektualno vlasništvo prebaciti u Poljsku, a s obzirom na to da je i komunikacija postala jako spora, na kraju se nismo dogovorili. Potkraj prošle godine uslijedila je tromjesečna avantura u akceleratoru ABC u Ljubljani, a potom i poziv od Readwrite Labsa iz San Francisca. S obzirom na sve, slobodno mogu reći da smo najakceleriraniji startup iz Hrvatske.
-
U kojoj je fazi razvoj Vyocama i popratnog softvera? – Trenutačno sam fokusiran na prikupljanje pola milijuna dolara, što bi nam trebalo biti dovoljno za inicijalnu seriju od tisuću komada uređaja. Sastajem se poslovnim andelima i predstavnicima fondova rizičnoga kapitala usmjerenih na ‘seed’ runde. Kako mi ide? Teško je, ali ide. Sve je stvar vremena i truda. Već sam pronašao neke ulagače, ali da bi novac sjeo na račun, moram zatvoriti cijelu rundu.
-
A onda? – Vyocam je u fazi razvoja proizvoda spremnog za tržište koja najviše ovisi o vanjskom financiranju. Kod hardverskog startupa, pogotovo malog kojemu je to prvi takav proizvod i koji nema vlastitog novca, vrlo se brzo dođe do faze kada je za sav daljnji razvoj potrebno raditi s tvrtkama partnerima. Odavno smo napravili i predstavili prototipove, potom smo tehnički definirali finalni proizvod za koji smo pronašli i prve kupce, imamo posložen poslovni plan, proizvodni proces, a da bismo proizveli i isporučili prve uređaje, trebamo novac. Da biste dobili investiciju, uza sve navedeno potrebno je, očito, još ono nešto. Pod tim se najprije misli na to da oko sebe moraš imati vrhunski tim i dovoljno veliku viziju o budućnosti tvrtke. Naravno, potrebna je i sreća.
-
Tko su mogući kupci? – S obzirom na to da smo mali startup s jako ograničenim financijama odlučili smo se najprije orijentirati na b2b tržište. Mnogo je jeftinije i zbog iskustva s kupcima našeg softvera već znamo da tvrtkama možemo ponuditi idealan uređaj za smanjenje troškova poslovanja i za učinkovitiju komunikaciju između članova tima. Vyocam je idealan uređaj za audio-video komunikaciju prilikom čijeg su koristenja ruke slobodne, a u mnogo b2b situacija slobodne ruke su baš ono što se traži. Ostvarili smo i kontakte s proizvođačima klasičnih nacala kao što su Swatch i Police, jer Vyocam se može namjestiti na nacale bilo kojeg drugog proizvođača, a može se i brendirati. Javile su nam se i SaaS tvrtke poput Aire, koja nam je jako interesantna jer slijepim osobama uz pomoć najnovijih tehnologija želi pomoći da na neki način vide tj. da imaju kvalitetniji život. Ipak, trenutačno je fokus podizanje investicije, što je mnogo teže ako si hardverski startup. Investitora u hardver mnogo je manje jer i oni znaju da je mnogo teže napraviti proizvod koji funkcionira. Svesni su da ne ovisiš sam o sebi jer kad-tad moraš raditi s partnerima u Kini ili drugdje, a što često može stvoriti problem. Baš je zbog toga jako mnogo hardverskih startupova propalo. S druge strane, iako je teže, mnogo više volim raditi na hardveru jer je proizvod opipljiv, više je ‘seksi’ jer su estetika i ergonomija jasno vidljive, a i lakše mi ga je predstaviti. Na kraju, za mene, proizvodnja hardvera je kao ispunjenje dječjeg sna jer za gadgete često kažu da su igračke, a ja pravim svoju.
Zašto sam iz Hrvatske i Europe otišao u Silicijsku dolinu
Mora li se ići u Ameriku ako se želi napraviti uspješan startup? – Onaj tko želi graditi klasičnu startup-priču jednostavno mora ići utabanim putevima. No i to se mijenja. Danas je u EU pa čak i u Hrvatskoj sve lakše doći do početnoga kapitala, nama je mnogo pomogao HAMAG-BICRO, ali sve veće ulagačke runde uglavnom se podižu u Americi pa zato i svi ambiciozniji startupovi već u startu svoje sjedište otvaraju baš ondje. Na kraju, Amerika je i dalje za većinu startupova glavno tržište pa odlazak u nju ima itekakvog smisla.
Kakve su razlike u pristupu u SAD-u i Europi? Jeste li imali ideju kako će biti u SAD-u? – Nisam imao posebnu ideju, osim da će mogućnosti u SAD-u biti bolje. U Europi je sve jako biorakitizirano. Kad u Americi dobiješ investiciju, investitori te ne gnaje kako trošiš novac, najvažniji im je krajnji cilj, koji je za svaku fazu jasno postavljen. Pogriješiš li u tome, teško ćeš doći do nove investicije ili runde. Od drugih osnivača često čujem da je u Americi dubinska analiza za seriju A ono što je u Europi za ‘seed’ investicije. Mislim da to užasno guši razvoj startupova u Europi. Europski investitori misle da moraju biti jako uključeni u sve. U Americi investitori znaju da su startupovi jako rizični. U Hrvatskoj, pak, još uvijek imam problem s HAMAG-om jer su se skoro sve stvari u razvoju projekta promijenile, a vremena za reakciju, da ne kažem biorakraciju, jako je malo. To ne odgovara.
Možda zato što im to ne treba? – Ne znam što im treba ili ne, ali našim su tvrtkama kriteriji i prioriteti za ulaganje očito drugačiji. Startup je postao širok pojam, a za mene to je svaka tvrtka čija vrijednost, nekim inovativnim ili disruptivnim proizvodom, može naglo i višestruko narasti. Zato se u Americi sve vrti oko prodaje priče da ćeš baš ti biti ‘the next big thing’. Nitko više ne želi uložiti u tvrtku koja obećava ‘normalan’ rast, traže se novi Uber, Facebook, Airbnb i sl. Mi smo konzervativnija sredina, pa je, pri- znajem, ponekad i meni mučno od cijelog tog startupovskog uzbuđenja. Pogotovo kada vidim da se sve više odlazi i u onu drugu krajnjost koja nikako nije dobra. Jako je mnogo loših timova i loših projekata koji su uspjeli za nerealnu priču dobiti nenormalno velik novac. U takvim je uvjetima startupovima koji su možda mnogo više ‘nogama na tlu’ i koji imaju objektivno bolje timove sve teže i teže.
Kako izgleda ‘pitch contest’ u Americi i kako uopće doći do njega? Koliko ste ih prošli i koliko ćete ih još proći? – Startup-natjecanja u Americi, ali i ostali događaji, prema konceptu isti su kao i kod nas, ali ipak bih rekao da mi Euroljani malo previše patimo za dokazivanjem pa kod nas sve to često izgleda mnogo skuplje, ušminkanije pa zato i ušto gljenije. Startup-eventi se i u centru San Franciscana održavaju po nekakvim podrumima, u napuštenim crkvama, zgradama, često sve bude omeđeno samo s par zavjesa, ukrašeno s par ‘pingvina’, ljudima je nebitno tko je kako odjeven, u ‘pitchu’ ili razgovoru često se čuje psovanje, a sve se odvija uz neizostavnu pizzu i pivo. Čudno, ali uglavnom je manje hrane, a više alkohola pa su svi jako glasni. No ono najvažnije, na potezu od San Josea pa sve do San Franciscana takvih je evenata jako mnogo i u njima sudjeluju ljudi koji u startup-svijetu zbilja nešto znače. Bitno je znati da se investicija gotovo nikada ne dobije na eventu. Proces stvaranja odnosa s investitorom dug je i komplikiran. A glede naših ljudi u Dolini? Iako sam mislio da sam čuo za sve ljude koji su u IT-u ili startupovima, a koji su ovdje, ostao sam ugodno iznenađen koliko ih još ima. No jednom kada si tu, svi ti ljudi vrlo su srdačni i spremni su pomoć u vezi s bilo čime. Pogotovo Slovenci. U Dolini postoji neka čudna hrvatsko-slovenska veza, koja me posebno veseli.
Kakvi su filtri na startup-sceni u SAD-u, od početne faze do konačnog uspjeha? – Filtar je vrlo jednostavan, a kaže: ‘Go big or go home!’ U Silicijskoj dolini posebno, vrlo brzo naučiš da nemaš što tražiti ako ne nudiš neku megapiču. Bilo kakav posao tipa: imat ćemo stabilan rast, stabilne prihode, sve u realnim okvirima, ondje nikoga ne zanima. Svi žele čuti da ćeš baš ti biti idući ‘jednorog’, a što je velika razlika od onog kako se predstavljaš (eng. pitch) kod nas. Kad se u Hrvatskoj predstavljaš kao idući Uber, Facebook ili Apple, svi ti se smiju ili te, u najmanju ruku, čudno gledaju jer znaju da su izgledi za to minorni pa se tako i ponašaju. Na svu sreću, sve je više onih koji imaju šansu postići status ‘jednoroga’ i kad se to dogodi, uvjerem sam da će se i u Hrvatskoj pogled na startupove promijeniti. I ja se polako, ali sigurno, oslobađam tih okova naše sredine pa sve češće i samouvjerenije investitorima govorim da ćemo baš mi biti novi GoPro, tj. još veća i bolja kompanija od njega. I opet, svi znamo da je šansa da se takvo što dogodi vrlo mala, ali što više ljudi oko sebe uvjeriš u tu priču, a najprije sebe sama, to imaš veću šansu to i postići.
