Europska unija na velikoj je kušnji. I to se itekako tiče Hrvatske. Ne samo kao države članice nego i kao države u čijem je jugoistočnom zaleđu glavni europski laboratorij za lokalne sukobe i globalne obračune. Pritom to zaleđe nastoji što više uvući Hrvatsku u taj sukob, vratiti je sebi. Tri su ključna događaja u sljedećih pola godine koja će definirati budući smjer Europske unije: samit EU u Rimu potkraj ožujka, francuski predsjednički izbori potkraj travnja (prvi krug) i početkom svibnja te njemački parlamentarni izbori u rujnu.
Na rimskom sastanku na vrhu trebale bi se iznijedriti barem ideje i vizije o tome kamo će i kako dalje Unija nakon Brexita, ozbiljno ugrožena izvana i iznutra: migrantskom krizom i islamskom radikalizacijom s jedne strane i ruskim velikodržavnim prijetnjama i specijalnim ratom s druge strane. Pritom upravo ovdje, u hrvatskom zaleđu, koje je predvorje svih procesa, te dvije politike djeluju savršenički na slabljenju EU i zapadnog utjecaja.
Već je sada razvidno da na sadašnjoj državničkoj razini EU nema ni približno vizije, ideje, a kamoli suglasnosti, o tome kako dalje razvijati EU. Poziv na model EU s ‘više brzina’, na koji su s ovoj jednog minisamita u Versaillesu pozvali aktualni čelnici Francuske, Njemačke, Španjolske i Italije, nije samo povratak na EU prije proširenja i ignoriranje tzv. nove Europe u planovima razvoja, nije samo račun bez krčmara nego, rekla bih – i račun bez konobara. Samo pusta želja gostiju prije odlaska. François Hollande već je gotovo zauvijek bivši predsjednik Francuske, upamćen kao jedan od najlošijih; Mariano Rajoy jedva je izglašani i nimalo stabilni premijer podijeljene Španjolske; Paolo Gentiloni doslovce je slučajni privremeni premijer (nakon Renzijeva referendumskoga političkog samoubojstva) politički nestabilne Italije, a Angela Merkel poljuljana je njemačka kancelarka pred neizvjesnim izborima. Upravo takvu težinu ima i njihova vizija. Dakle, u Rimu nije realno očekivati naznaku novog puta.
Preostaju dvije stožerne države EU – Francuska i Njemačka, koje očekuju odlučujući izbori. No ono što se događa uoči tih izbora vrlo je čudnovato, kao da je sračunato na potpuno slabljenje Francuske i Njemačke u režiji ili uz asistenciju njihova političkog establišmenta. Za Francusku, koja pretendira ostati jedna od vodećih država EU, jedino je razumno političko rješenje bilo iznjedriti zajedničkoga kandidata desnog centra koji će na unutarnjem planu vjerodostojno promicati povratak temeljnim republikanskim vrijednostima, a na vanjskom promicati EU kao najbolji organizacijski oblik u Europi i tako zatvoriti prostor Marine Le Pen i njezinoj Narodnoj fronti koja uz restrikcijsku imigrantsku politiku s propitnovskih pozicija zagovara i izlazak Francuske iz EU. Ljevica je pak s Hollandeom ionako spala na najniže grane.